Čisti C

Upute su bile ispisane na poleđini računa za kavu. Baš kao u špijunskim filmovima. Kolegica iz redakcije prenijela mi je informacije telefonom, ja sam ih redom zapisivao, otkazao sve za to popodne i ne plativši kavu krenuo.

Odlučio sam prihvatiti igru i slijediti upute točno onako kako su bile zapisane. Nakon jedanaest godina potrage nije mi se žurilo da preskačem korake, idemo korak po korak.

Mirogoj.

Arkade.

Glavni ulaz.

Prošao sam pored prvog predsjednika kao da nije tu. 'Ko ga šljivi. U ono vrijeme nije ni bio tu. Mi jesmo.

Širokim putem do križa.

Ovim smo putem išli na probe u kuću ludog Marijana, bivšeg svećenika na čijoj su ekskomunikaciji izrasli mitovi. Navodno je na misama puštao Venom, kultni britanski black metal bend iz osamdesetih, pionire sotonizma pod okriljem pop kulture. Devedeset i neke svoju je kuću pretvorio u prostorije za probe. Cijela scena tih je dana visila kod njega. U čekaonici je imao zubarsku stolicu, a po kući je hodao s kukom u ruci. Kuka za kvaritelje mladeži – govorio bi s luđačkim osmijehom dok bi ti je gurao pod međunožje. Njome nas je tjerao da priznamo. Štogod. Tko se rasfrljio, tko je razvalio kabel od gitare, tko je probio opnu na bubnju?

I bio je smiješan, dobričinica naša, urnebesno smiješan. S kukom u ruci, u bolničkom ogrtaču i staračkim šlapama. A mi klinci. Osnovali smo bend. Imali smo ime, ali instrumente ne. Pa smo dilali hašiš na Trgu da skupimo za njih. Preko veze u Sloboštini. Prvo bismo pobrali lovu od ekipe koja je visila na gtrgu pa busom u Slobu do Osamdes'petice, pa s panjevima preko Republike Njemačke u Dugave, tamo rezanje na piseve u haustoru, pa natrag u centar gdje bi ekipa na Trgu i dalje strpljivo čekala obećani šit. Dobro smo zarađivali. I još se bolje zabavljali. Uskoro smo imali instrumente i koncerte i snimke i cure u bekstejdžu. I to je bilo to. Cuga, duvka i tripovi. To je za nas bio Zagreb devedesetih. Nikakav rat, Srbi i ostale gluposti.

U ovome gradu nije bilo rata iako su vriskovi rata odjekivali njegovim ulicama. A na njima mi. Klinci. Prepušteni. Ni izbora ni sadržaja. Ni ambicija ni cilja. Odrastanje u još nerođenoj državi. Prvu sam uzbunu doživio u Kinu Zagreb. Terminator dva. Arnold Schwarzeneger i mladi John Connors na motoru. Na slušalicama walkmena Metallica i Black album. Sirenom su mi sjebali zadnjih petnaest minuta filma, konačan obračun s robotom iz budućnosti istaljenog iz tekućeg metala. Još godinama poslije nisam saznao kako film završava, nisam htio, pokvarilo bi jedan sasvim fora privatan mit. Ali to je bilo prije. Poslije se Cobain ubio sačmaricom, a nas su mlatili šminkeri iz Besta. Nedjeljom ujutro prodavali su cigle pred Skucom. Za malo batina mogao si dobiti fini građevinski materijal.

Kod križa lijevo.

Zašao sam lijevo u aleju s drvoredom. Jednom smo se izgubili pijani nakon tuluma na nekoj vikendici. Lelujajući mrakom podsljemenskih brda ugledali smo svjetla u daljini. Tamo ima života – povikao je netko pa smo požurili. I našli se pred grobljem. U njemu tisuću svijeća. Da, ovdje zaista ima života. Već proživljenih doduše. Kakve li samo razgovore mrtvaci vode, udaljeni tek metar il' dva jedan od drugoga, a ponegdje i stoljećima, u tim vječnim satima ležanja, prije negoli im kosti postanu što su prvotno i bile – čisti C. Ugljik. Misli su mi otišle na starog, Da idem njemu na grob išao bih ovim putem. Da jednog dana pođem sebi na grob išao bih istim ovim putem.

Je l' to stvarno il’ se zajebavaš? Tako blizu? Nakon godina potrage, zar je ona pokopana tako blizu? Lana. Klinka. Tek sjećanje na bljeskove. Da nismo živjeli kako jesmo možda bih se sjećao bolje. Bila je naravno dio svega, ali se izdvajala. Pijanistica. Nadarena. Svirala je klavir po mome golom tijelu. U zboru bi pjevala falš samo da iznervira voditeljicu. Ambicioznu vješticu. Činila je to toliko vješto da ni sam Beethoven ne bi mogao reći odakle točno dolazi falš. Doma je bila neka loša spika. Krikovi bijesa. Nismo znali što, nismo pitali, klinci. Bilo je važnijih pitanja. Kod kog je pljuga? Ali, nije bilo dobro, nikako nije bilo dobro. Bježala je od kuće, a oni su je ganjali. Jednom je otišla predaleko i prije nego su je uhvatili više je nije bilo. Skočila je. S trećeg kata. Na maturalcu. Recite malom da mi je bilo lijepo. Klinka. Glupa klinka.

Ravno.

I nastavili smo ravno dalje. Naizgled. Tugovali kako tuguju mladi, opijeni. Još nekoliko dana. A onda ni nas više nije bilo. Nikoga od nas.

Prolaz kroz Arkade.

Stala nam je murija na repove i djetinjstvo se raspršilo poput vodene pare. Bili smo gonjeni i zastrašivani. I naposljetku razdvojeni. Kasnije, svaki novi pokušaj bila bi tek usiljena navika. Smijeh više nije bio isti. Ni droge nisu bile iste. Morali smo odrasti.

Ravno dalje.

Još desetak metara i stat ću pred očev grob. I Djedov. I pradjedov. I svoj. Vlastiti. A crtica na poleđini računa od kave još je samo jedna.

Do raskršća u obliku slova T.

Bok stari. Kako ležiš? Nedostaješ mi, puno, ali danas nisam zbog tebe tu. Našao sam Lanin grob. Nakon jedanaest godina našao sam ga. Nisu je uspjeli izbrisati. Zatomiti joj svaki trag. Njeni roditelji. Tu je negdje. Kod raskršća oblika slova T. Evo ga. Par metara niže, samo par ležaja dalje. Tako blizu. Sve sam te godine mogao jednako tako i stajati na mjestu i prije bih ga našao. Bok Lana. Sada si tek sjećanje na bljeskove. Da nismo bili tako ludi, možda bih se sjećao i jasnije. Al' da nisu s tobom završile i mnoge druge stvari, moglo bi sjećanje biti i površnije. Jednoga ću dana leći, tu nedaleko tebe, s vječnim vremenom na plećima, dovoljno dugim da ti ispričam što se kasnije sa mnom dogodilo, sve dok nam kosti ne postanu što su prvotno i bile – čisti C.

Ugljik.

Stjepan Jureković

Foto: izvor.