Avioni

Po čempresima na terasi se skupljala paučina, kojoj nisu znali porijeklo, barem paukova tog ranog siječanjskog poslijepodneva, u blizini nije bilo. Kad su je probali maknuti, na rukama bi im ostajao crveni trag, koji je sa sobom donosio nesnosan svrab. Nepokolebljiva kakva je bila, njena je majka nazvala toksikologe, da ispitaju porijeklo neobicne tvorevine. Koja ideja, mislila je, između dvije uzbune i izlaska iz skloništa, očekivati da bi netko njihov poziv mogao shvatiti ozbiljno. Neočekivano brzo, već nakon nekoliko sati, ljudi u bijelome su stigli sa svojim rukavicama i epruvetama, sakupljajući paučinu neobična izgleda. Čula je kad su rekli: doista izgleda neobično, slična se paučina pojavila se na još nekoliko mjesta u gradu. Ne gospođo, ovako naizgled ne bismo mogli reći da se radi o bojnim otrovima, osim da se radi o nekoj umjetnoj tvorevini, no ispitat ćemo kakvoj. Odgovor nije stigao nikada.

Njena je majka tog poslijepodneva na terasi, pokušavala zabaviti Andreja držeći u ruci papirnati aviončić, domaće izrade. Bacali su ga i lovili po terasi, pokušavajući predvidjeti smjer u kojem će skrenuti. Na početku je vidjela pogled nevjerice u očima svoga sina, koji je ubrzo prihvatio igru. S djecom je barem lako, žive u svijetu u kojem je tanka granica između stvarnosti i mašte. Avion je letio terasom, a nju je počela smetati ta hinjena veselost, koju ipak nije prekidala, jer tu smo, svi zajedno i što je najvažnije odoljevamo poistovjetiti se sa strahom oko nas. Tog dana je jasno vidjela tamne kolutove u kutovima majčinih očiju i zamjećivala neki poseban napor u njenim kretnjama. Je li to ona ubrzano ostarijela, pitala se. 

Kad su ljudi u bijelom otišli, sjela je uz kavu i pokušavala se prisjetiti kada su to odnosi među ljudima postali tako otrovni.Nije mogla ništa drugo zaključiti nego, da se to kao i obično, desilo sasvim nezamjetno. Nezamjetno za one koji su sudionici, a ne promatrači neke stvarnosti. 

Još samo dvije godine ranije, osjećali smo se sasvim slobodno, pomisli. Sve se činilo uobičajenim, samo je Sava te godine naglo nabujala i unatoč visokih nasipa prijetila izlijevanjem. To ne sluti na dobro, govorila bi njena prijateljica, koja je u to doba bila očarana Nostradamusovim proročanstvima i osobitim znamenjima, kako bi ih običavala zvati. Sjeća se kako bi im na partijama Bele govorila, kad Pariz bude gorio, kraj svijeta će biti blizu, samo prije toga će biti velikih poplava po svijetu. Sjeća se svog smjeha, kojeg kao da je držala u rukama i željela podijeliti s drugima, koji su bili ozbiljnih lica. Nije to ništa....baš ništa, nego niz slučajnih podudarnosti koje stvaraju tjeskobu. Njen je optimizam možda bio objašnjiv čudesnim osjećajem koji je novi život u njoj donosio. Kasnije se pokazalo da baš i nije bilo tako, nesigurnost ih je zaskočila sasvim neočekivano. Zapravo svi su nosili tjeskobnost svoju i tuđu već kako je tko znao i umio. Ali tjeskoba je kao staro vino, tek nakon nekog vremena, pokazuje se u punoj snazi i rasponu okusa.

Sjeti se Andreja u dobi od četiri godine, njegove prve vožnje avionom i ushita prilikom uzlijetanja. Sjeti se i svojih misli o tome da više nikad neće tako malo dijete izložtiti nepotrebnim uzbuđenjima. No nije se uopće iznenadila kada joj je godinama kasnije rekao kako ima osjećaj da bi mogao živjeti na različitim mjestima na svijjetu. Kao i uvijek, shvatila ga je ozbiljno i pomalo brzopleto rekla : Pa naravno. Ali nije bilo naravno, bilo je puno složenije od toga.

Prilikom jednog od svojih slijetanja u ovaj grad joj je rekao kako je u zraku osjetio miris ustajalih tepiha, koji se miješao s mirisom plastike. Slušala je sa zanimanjem. To je onaj isti miris, objašnjavao joj je, koji sam osjećao kad bih poslije škole na putu do bake, svraćao u igraonicu, sjećaš se? Doista, bio je tamo red igraćih konzola u nekoj dvorišnoj zgradi, gdje su se miješali različiti mirisi, ali tepiha se ne sjeća da bi tamo bilo. No svakako, sada su i mirisi, poput svega ostalog, postali sofisticiraniji. Ali nemoj se razočarati, Manhattan je prljav, govorio bi joj Andrej dalje. Kad obavim poslove, jedva čekam vratiti se u Brooklyn, dođem tu i dočeka me mir, kao da sam na selu. Nije to ništa, mislila je, mi još ni nemamo Manhattan, a već je sve prljavo. Nije imala ni najmanju namjeru da išta o tome kaže na glas.

Trebalo je sačuvati lijepa sjećanja, makar po cijenu uljepšavanja...Nema ništa lošeg u hinjenju sreće, mnogi hine.....pomisli. Sada, puno godina kasnije, sjedila je na onoj istoj terasi, gledajući sliku svoje majke i djeteta. Bilje je bujalo bez nekog posebnog truda; smilje, tamjan, kadulja, mačuhice koje su u teglama cvjetale cijelu zimu. No čempresi su bili drugi, paučina je uzela svoj danak. No ovi su joj se ionako više sviđali, rasli su visko i ljeti pružali ugodnu sjenu. Moja majka na ovoj slici ima godina kao ja sada, pomisli! Na sljedećoj slici ugleda sebe kako drži Andreja u naručju. Pa ja na ovoj slici imam godina kao on sada! Strese se od neumitne istine: različitosti njihovih sudbina. Jedne, koja se u većem dijelu činila posve zadanom, druge, koja je još bila posve otvorena. 

Udahne duboko. Nazvati stvari pravim imenom, uvijek je donosilo olakšanje. Dok je gledala slike davnih godina, zazvonio je telefon. Njen prijatelj, raspituje se o zdravlju, planovima i ostalome. Dok joj priča o sebi i govori kako je sve u redu, zamjeti primjesu umora i sjete u njegovu glasu. A onda iznenada, promjena, neka je šala na pomolu, pomisli. Hoćeš li da odemo na Psihofest? začu kako je pita.

Organiziran je niz predavanja i radionica u svrhu promocije zdravog življenja, a ne zaboravi to nam je i prilika, kažu možete prošetati Filozofskim. Sad se već počeo ozbiljno zabavljati. Baš kao i ona, kako lijepa gesta, skoro pa uvjerljivo odgovori.

E, molim te, čista i sama dekadenca, nije dulje izdržao.

Da. Složila se s njime, samo se to sada drugačije zove, napredak!

Osjeti radost pri zvonkosti njegova glasa. Živ je, ipak je živ! Ništa od naše posjete događaju, samo mi je drago da govoriš na glas, rekla mu je. Tu njen prijatelj ponovo promijeni boju glasa, osjećala je kako postaje ozbiljan i nedostupan. A, popit ćemo kavu, drugi put. Čuvaj se! Koliko je puta tu rečenicu u životu čula od njega i u zadnjih nekoliko dana, od drugih. Kao da smo svi ostali u svojim skloništima, i onda kada stvarne opasnosti više nema ili je ona još samo u našim mislima. Ili možda, govorimo drugima da se čuvaju onda, kada se mi sami čeznemo za sigurnošću i zaštitom.

Sad joj se već ozbiljno spavalo. U zadnjem razgovoru tog poslijepodneva, Andrej joj je rekao da Paul Auster živi u Brooklynu. Znam rekla, je pročitala sam. Postajalo je sve toplije, a pokraj šalice kave je ugledala smotuljak salvete, sa sasvim nesvjesno i nevješto napravljenim krilima aviona. Trebalo je još samo zatvoriti oči, pa da začuje jednolično brujanje avionskih motora, tako utješno i uljuljkujuće mirno.

Sanja Jusufbegović