Imo amidža drugara slavka kiša. Rođaka slavnog pisca danila. Slavko se vječno falio da u danila njegove crte lica, ko da ga je pomoz bog on vlastoručno pravio. Bili su udaljeno rodovsko koljeno, vidjeli se možda triput u životu i nisu se slagali. Kad bi dolazila kiša eno bi dolazio i slavko kiš, amidžin drugar za nabavke, vječni propalica i uguz. Uvlačio se svima, želja da s dopadne jača od želje za samopoštovanjem. Nani bi donio kafu, materi i amidžnici neki cvijet a nama djeci svakom po čokoladu. Ma nije da nismo voljeli kad bi navrno al ono nana ga očima nije mogla smislit. Vješto mu odbijala uzet kafu iz koferčića, čudesnog koferčića slavka kiša. Koferčić je bio mali al je slavko vazda iz njega vadio više stvari nego amidža iz kombija, hajro se kleo da garant u koferčiću ima i padobran za u nuždi. Postojanje čudesnog svojstva slavkova koferčića privlačilo je i amidžičin sud, ona je vlasnika koferčića smatrala neobično elegentnim al nadasve hohštaplerom kako se ona na njemačkom dala izraziti. Ne mine mu da mu tabut uguraju u koferče, jednom je amidžinca komentarisala pred tad još malim hajrom kojem ništa bilo jasno nije. Kad mu je stala objašnjavati o nadrealnom cijela čaršija se pretvorila u hajrin dječiji mozak i slušala. Na kraju je amidžinca svjesna da je čaršija ne prati odmahnula rukom i uzela slavkov cvijet. Ma i nije mi jasno, kako bolan vadi bilje iz kofera a ni da se sasuši. Uvijek sam poslje mislila da su slavkovi cvjetovi zapravo bili umjetni.
Kad je slavko kiš odlučio stati sa biznisom i početi pisati po uzoru na slavnog rođaka, nije mu slutilo dobro. Kazo amidža da se kiš povuko u se, zabarakidiran u šuškavu trenerku i šatorsko krilo broji stope dok hoda, pronalazi krivce za svjetske atentate, glumi gavrila principa. Dobio neurodermititis, ko čovjek slon izbrazdo se po desnoj polovini glave. Nana ga je uzela na zub i rekla da ne može da vjeruje kako u čarobnom koferu slavko nema neki losion za kožu. Al nismo se smijali a taj je dan i nana ostala smrknuta.
Slavko se nije ženio. Bio samac, što je uvijek čudilo svijet znajući kakav je džek i kavalir svojevremeno bio. Kad je ponestalo redovnih primanja i kad je koferče postalo prazno od slavka su otišli svi. Amidža mu nije zaboravio brojne velikodušne posjete i usprkos svemu obilazio ga u tami njegove sobice kad bi god stigao. Kune se amidža da slavko više nije podnosio alkohol u tolikoj mjeri da je viđo prave bijele miševe, od pola litre čistog hadžijskog viskija umalo iskočio kroz otvoren prozor četvrtog sprata. Odvuklo ga na neuropsihijatriju u zenicu, al da bi se očuvo ugled amidža razglasio da je slavko kiš prokrijumčario pare i otišo u kp na odsluženje kazne. Ostavio amidži u naslijeđe bunt papira sa radnim naslovom Nikada jabuka ne ide daleko od stabla.
Kad je amidžinca umrla par godina kasnije na njenu je dženazu skupa sa koferčićem stigao i slavko. Vidno ostario al sa istim gegom i bistar, izvadio kafu za nanu, čokolade za djecu i jedan cvijet za mater.Pošto je bio rat ta se odvažna gesta slavku kišu upisala u anale kao gol protiv brazila na svjetskom fudbalskom prvenstvu. Amidži stisno ruku, zagrlio ga ko brata i rekao: Oćemol popit? Te su večeri amidža i Slavko Kiš dotaknuli i nebo i pakao, pjevali sevdah o žutim dunjama i narodnjak o provokativnom zelenom ženskom oku. Ja sam godinama poslije došla do kišovog rukopisa i razočarala se kad sam vidjela da je to samo dva tri lista impresija o slavnom rođaku a sve ostalo prepisani citati danilovih grobnice za borisa davidoviča i ranih jada. Na jednom se mjestu slavko kune da je u svom ocu danilo opisivo njega, kretnje geste i lice. Čini mi se da je projekt pisanje knjige za slavka završio i prije nego je kreno, al amidži bio pri ruci u jadu i boli, u kafani i za poslom. Amidžin je kiš ponovno stekao ugled vječnog šarmera a iz koferčića je za rata izvlačio hranu kada je bilo najpotrebnije. Kad je amidža odlučio živjet u kafani odnosio mu jastuke i ćebad, konzervisani grah, šibice i cigare. Znao bi mu i pripalit cigaru, kadgod bi se amidži od tuge previše tresle ruke.
***
Priča je nastala na Ferićevoj radionici kreativnog pisanja u Booksi.
Foto: Jibrad Bin Dawood (Flickr)
