Bezbrižno davljenje

Čitajte pjesme Klare Latinac nastale na Booksinoj radionici poezije pod vodstvom Dorte Jagić.

Bezbrižno davljenje

ti si grabežodavac
što želiš od mene?
majkohlepni sveimalče.
ja sam već načeta
i promatram tvoje škrinje -
sakupljaš dimnočađne lopte odskočice.

vidim da ratoznojno dišeš
u nekom prostoru ostao si bez duha,
a moj si pretvorio u potražni mastodont.
takva,
sljedila sam goždrubne mačiće,
satrala trave da bih čula domborske trublje
znaš, one koje pozivaju na borbu.
a ti,
njuškom si legao na stepenicu vremena
i usporenim treptajima
učinio da cijelo stubište pluta
bez straha od svog trzaja.

Dvije ruke A. Rodina

dio su jednog tijela, znam
tvoje
ili moje?
uopće nije važno.
same sebi svrhu čine.
vretenasto se propinju
i otmjeni jastuk zraka međusobom guše.
dva dijela jednog tijela
danas samostalno grade,
pretplaćuju na sebe sve one koji sjetno promatraju
i misle da dokučuju.
obrisa oštrih
nepomičnost ne postoji.
zrele su to ruke
njegovanim člancima ne odišu narodu umorom.
plastičnost dlana odaje nepomno bivanje

oči promatrača sad nišane sjećanje,
gozbe se brončanim slijevom
malog prsta prema palcu,
a usne se smiju.
no,
dijele li ti prsti kakav dodir?
ne vidim.
neki muzej sad
težnju moju ismjehuje.

Simpatičnost ljeta obojena neizvjesnošću

imam jedan stari štrik
ne vješam bijelu robu
hrđa bi ju odmah progutala
tu sušim obojene slike ljeta.
narančasta štipaljka pridržava moj kupaći kostim
jednom si mi šapnuo da mi lijepo stoji.
bijela štipaljka pridržava sladoled koji si bacio u smeće.
ni mravima ni galebovima.
u smeće.
siva štipaljka otpustila je pjesmu
uličnog pjesnika napisanu samo za nas
ne sjećam se o čemu je pričala.
između dvije izblijedjele ljubičaste štipaljke
rasteže se more.
dovelo nas je do skrivene vile
nismo bili sami,
i ribari su znali gdje ribe ne poznaju mamce.
na lijevom krilu štrika
na konopcu se vrti glazbena kutija.
svaki put kad ju zavrtim
oglasi se brodska sirena
u metežu ne razabirem zvonkost
nota,
melodiju tvojih misli.

samo muk –
onako kako si i htio.