Tri slike

Gazda

I.

Sjedio je dijagonalno preko puta mene, sam u odjeljku za četiri osobe. Netremice je zurio u ekran mobitela, svako se malo češkajući po bijelim čekinjama koje su teško mogle proći pod bradu. Glava mu je bila spokojna, kosu je imao mjestimice, a gola koža na tjemenu podsjećala me na fratarsku aureolu. Obrve su mu bile trajno podignute u pozdrav suncu i vazda su se nečemu blago čudile. Koža njegova okruglastog lica odavno je počela gubiti bitku protiv gravitacije i sporo, ali amorfno se slijevati prema zamišljenoj točki u središtu Zemlje. Obrazi, iako pomalo upali, svojom su ružičastom bojom samo svjedočili da je u vagonu znatno toplije negoli vani. Masivne, tamnoplave naočale odvlačile su mi pogled od njegovih usta koja su se, potaknuta životnim iskustvima, pretvorila u parabolu davno ispaljena metka. Najupečatljivije na njegovu licu bile su oči: mekanoplave, pomalo mokre i pronicljive. Pomirene.

II.

Na sebi je nosio majicu marke Boss s dva tona sive boje, svijetlim i tamnim, koja se borila s obuhvaćanjem njegova trbuha. Slovo B bilo je podebljano, a riječ  B O S S pokrivala mu je cijelu lijevu stranu prsa, koja se začudo nisu isticala kako bi čovjek očekivao kod trbušaste osobe. B nije bilo samo podebljano, nego i cifrasto: takav me materijal podsjećao na luksuzni tepih koji je teška muka usisati. Kraj njega, na praznom sjedalu, preklopljena je mirovala Ferragamo kapa. Bila je pohabana i stara, ali se i dalje držala. Kako je nije prije zamijenio, pretpostavljao sam da je imala sentimentalnu vrijednost: možebitno se radilo o poklonu ili uspomeni na zimski odmor u mondenom talijanskom skijalištu.

III.

Prvo je sjedio prekriženih ruku, a kad je primijetio da ga promatram, ispružio ih je na koljena. Tad sam na njegovom zapešću ugledao Appleov digitalni sat za praćenje svih parametara tijela bitnih za sportaše i čitanje poruka u hodu. Pitao sam se želi li pratiti broj otkucaja srca i kvalitetu sna ili se radilo o modnom izboru. Predugo je glumio da gleda kroz prozor, minutama piljeći u jednu točku kako bi me odvratio od promatranja, a nakon toga je smogao snagu da provjeri tko ga to mikroskopira u vlaku. Među nama je, nasreću, bila barijera njegovih dvaju ogromnih kofera na kotače tamno plave boje koji su sprječavali da neugoda promatranja preraste u verbalni okršaj. Promatrao sam ga još nekoliko minuta hoteći izazvati neku reakciju, bilokakvu, no nisam uspio. Nije izašao za mnom na Maksimiru.

Slučajan susret

I.

Išli smo, nismo puno razmišljali. Zvao me Deno jedan dan, imali smo možda dvadeset ili dvadeset jednu godinu, taman sam počeo loviti suknje po Zagrebu. Zove ti on mene i veli, slušaj, moji u Nuštru su u strahu, nešto se grdo sprema. I tako, jednostavno sam se jedan dan javio u HOS, tamo kod Starčevića im je bila baza, dobio sam iskaznicu, broj, maskirne hlače. Sam sam morao kupiti cipele i nabaviti oružje. Mislim, sad kad gledam unazad, koja je to ludosti bila… Ne znam ni danas gdje bih nabavio tako nešto, a kamoli s dvadeset jednu u drugom gradu. Dali su mi broj nekog Avdije, zvali su ga Crni. Crni mi je obećao nabaviti pištolj. Tako sam ti ja nadobudno zapalio za Osijek.

II.

Nemaš ti pojma. Puzali smo, satima se šuljali kroz beskrajna kukuruzna polja. Imao sam osjećaj da sam u labirintu i da ću svaki tren pred Svetog Petra. Tu smo znači bili Gilja, Mislav, Profa, Deno i ja. S nama je išlo i dvadesetak civila. I dan danas se sjetim njihovih lica, izobličenih od straha. Kao da smo se mi nešto manje bojali. Osim Mislava, taj je bio lud kao šiba. Znači visok, štrkljav, smotan, gdje god ga takneš – kost. Uvijek prvi. Taj je imao više sreće nego pameti. Ali sjebalo ga poslije, mislim, sjebalo je sve nas. Ali neki se nisu priviknuli na običan život. Ti se vratiš, nema više uniforme, nema ekipe, nema adrenalina. Nema ničega, samo prazni sati, dani i godine. Propio se, čuo sam poslije da je dobio cirozu. Zvao sam Gilju da ga pitam za detalje, ali nije ni on znao ništa više. Navodno se osamio, kao životinja kad osjeti da je kraj i povuče se u šumu.

III.

U Bosni je bilo zajebano. Nismo imali oznake HV-a, nego HVO-a. Bio sam s ekipom oko Livna. Dobro smo se tamo utvrdili, taj potez Livno, Tomislavgrad, Šuica, to je sve tvrdo k'o zemlja. Zamisli, sjediš negdje na brdu, iznad grada, promatraš, a krdo konja pase u daljini. Pušteni su da ne bi nastradali pa su podivljali. Deno je dolje imao neku rodbinu, dvije sestrične. Jedna se zove Klara, a drugoj sam zaboravio ime. Ispričao mi je da grad gori preko ljeta, da se spuste cijela Njemačka i Austrija. Šta se koji nisu spustili kad je trebalo… Lakše je bilo grijati guzice u Frankfurtu. Nisam poslije išao dolje, ma ne, šta ti je. Niti imam ikoga dolje niti imam s kim. Gilja je u kolicima, a Profa u Njemačkoj.

IV.

Deno je bio kralj. Uvijek smo se šalili da ćemo se vratit da zajedno završimo faks. Koje su to fiks-ideje bile. Ja nisam zamrznuo godinu, samo sam otišao. Deno je imao papovku, ne znam otkud ju je uspio nabaviti, ali vukao ju je sa sobom i uvijek tražio neke zgodne zaklone iz kojih može rokati. Poslije sam saznao da je Tea već tad bila trudna, ali svejedno je išao. Uglavnom, zakleli smo se jedan drugom pobrinuti za obitelji. I sad, jebiga, ja se vratio i odjednom imam i ženu i kćer koje mi nisu ni žena ni kćer. Tako da mi je propao i taj plan s faksom. Radio sam, Tei je trebala pomoć i bio sam uz njih koliko sam mogao. Stalno sam mislio da me Deno gleda odozgo i kori što nisam završio faks bez obzira na našu zakletvu, eto, takav je to čovjek bio.

V.

I šta, ja ti nju posjećujem jednom mjesečno. Išao sam natrag vlakom iz Osijeka za Zagreb, tamo je kupila kuću. I sjedim ti ja i vidim da me netko gleda. Čovjek pilji u mene, svako malo diže nos iz ekrana i promatra me, tipka, opet promatra i tako otkako je ušao. Gledam kroz prozor, razmišljam da su isti takvi sutoni bili i u Livnu, crveni i ljepljivi, i u nekom trenu se okrenem da vidim tko me to gleda, kad ono pljunuti Deno. Znači, isti. Prenerazio sam se. Taman kad sam htio nešto zaustiti, izletio je van na Maksimiru.

Domo Arigato, mr. Robato

Prvi val je bio tamo u tridesetima, tridesetpete ili tridesetšeste. Nahrupili su svi koji nisu imali što izgubiti. Ja sam bio izgubio nadu, prebacio sam šezdesetu i osjećao sam da me više ništa ne čeka: a opet sam htio nekako ostati, grčevito sam se držao za tu ideju, nadu da će to biti neka nova zora čovječanstva. Bio sam vitalan i u solidnoj formi. Ali bio sam skroz sam, to je isto utjecalo. Prijatelji su bili odavno pod zemljom ili su odselili. Dani su mi počeli sve više sličiti jedan drugom, sve se spojilo u masu koja je prestala proizvoditi nove uspomene. Protok vremena osjećao sam samo u zglobovima.

***

-Recite, zašto želite da vas ugasimo? Vi ste prvi android koji je zatražio eletanaziju. Iskreno, ne vidim neki razlog da vam odobrimo taj zahtjev. Trebaju nam svi androidi i androidice, neće se rat sam dobiti.
-Ne znam znate li, odnosno piše li to u mom spisu, ali ja sam svoje ratne godine odgulio. Ne mislim se vraćati u nikakve rovove. Jednostavno nije ljudski.
-Ali vi ste android, a ne čovjek. Ako vam se nešto dogodi, svakako možemo povući vašu svijest sa servera u tijelo po želji. Zar ne želite pomoći?
-Ne, ne želim ni pomoći ni odmoći. Želim da me jednom za svagda izbrišete sa svega. Probao sam se rashodovati četiri puta, no svaki put me vratite. Što me više drži ovdje?
-Pa možete što hoćete, ali trenutačno nam je potrebno vaše iskustvo s prve crte. Ljudi su previše vrijedni da bismo ih gubili na nebitnim pustopoljinama. Potpisali ste ugovor da svoja sjećanja i svijest prepuštate nama na čuvanje. Odlučili smo da ste nam i dalje potrebni.
-Čemu onda uopće ratovati? Ljudi je ionako sve manje, stari su i obavezno se digitaliziraju. Želim otići, ovo više nije mjesto koje prepoznajem. Ne prepoznajem ni sebe: ništa ljudsko više me ne dira. To su vaši problemi, rješavajte ih sami.

***

Draga Tea, 
ponovno mi je odbijen zahtjev za eletanazijom. Navodno sam prvi android koji ju je zatražio. Trebaju nas sve i neće nas nikad pustiti, jednim smo potpisom prepustili život bezobzirnoj korporaciji. To me podsjetilo na Mishiminu knjigu „Život na prodaju“. U njoj glavni protagonist želi prodati život najboljem ponuđaču, obvezujući se činiti što god mu ovaj naloži. Moja posljednja poveznica s bilo čim ljudskim ste ti i…

***

Izvanredne vijesti preko neuroemitera donosimo vam uz podršku McDonald'sa. Danas u 14 sati izveden je bombaški napad na sjedište Neurotransa. Neprijateljski android provukao se kroz sigurnosnu barijeru te se dokopao glavne serverske sobe. Samo ovaj tjedan u ponudi, Double Big Tasty s gljivama.

Ivan Markota