Kvarat bilog

…kruh naš svagdašnji daj nam danas i otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim... kruh naš svagdašnji daj nam danas... kruh naš svagdašnji...

Na vjeronauk nisam išla. Ali često sam ostajala na satu vjeronauka i iako bi me oblila strašna neugoda od pogleda ostalih učenika, ja bih se na početku sata zdušno ustala na noge, lagano sklopila ruke na prsima tik ispod brade i potiho izgovarala ove riječi. Možda je to bilo zato što sam htjela da budem poput svih ostalih, a možda je to bila samo klasična i još i danas prisutna represija odvratnog školskog sistema u kojem ja jednostavno nisam imala gdje drugdje biti, jer je, naravno, vjeronauk uvijek bio neki drugi ili treći sat, a nikada prvi ili zadnji da ga slučajno dvoje učenika u cijeloj školi nekako ne bi moglo zaobići. Mislim da je tu bilo i jednog i drugog. Bez obzira na to, dugo vremena je prošlo dok sam uopće riječi u toj molitvi počela osvješćivati u smislu da te riječi doista stoje za neku stvar. Kruh. Naš. Svagdašnji. U ušima mi je to odzvanjalo kao kakvo nerazumljivo mrmljanje pijanog prosjaka na uglu ispred neke osrednje pekare. Svagdašnji. Koji kurac to uopće znači, apsolutno nisam razumijela za što stoji koja riječ i što je tu uopće riječ. Sve mi se spajalo u jedno – kruhnašsvagdašnji dajnamdanas. Uopće nisam povezivala to sa stvarnim životom, potpuno apsurdno, ali mislim da nitko od tih učenika i učenica nije. Od te djece. Svi smo bili isti u tome. A kamoli da mislimo o onom kruhu čije komadiće baba pretvori u male kuglice među svojim dlanovima i dok smo još u kolicima nam strpa u usta. Jedi dijete, jedi kruha.

Sjećam se gađenja koje je u meni izazivao vrući popodnevni ručak dok je sva obitelj za stolom, a babi se cijede krupne kapi znoja niz naborano lice. Baba bi udrobila komade bijelog kruha u goveđu juhu i miješala ju žlicom dok se komadi ne bi potpuno raskvasili, a onda bi ih glasno posrkala zajedno s nitima goveđeg mesa. Ona bi uvijek jela na način da u jednoj ruci drži žlicu ili vilicu, a u drugoj komad kruha. A dida je taj isti bijeli kruh drobio u svoju bijelu kavu dok je još bio živ i dok se činilo da ta dva bijela elementa savršeno odgovaraju jedan drugome. Još tužniji dani su bili kada bi se pekao domaći kruh, jednostavno ga nisam voljela. Na selu to je toliko uobičajeno i toliko svakodnevno da ti se zgadi. Svi su se kleli u zdravlje i kvalitetu tog kruha, ali ja sam samo žudila za onim gumenim bijelim kruhom iz dućana. U veselijim danima stari i ja bi se odvezli u dućan u užegloj golf duji, a na povratku bi gledajući kroz prozor, polagano štipala taj kruh i trpala ga u usta. Najčešće bih ozljedila nepce o komade njegove kore od te brzinske požude i straha da će se kuća odjednom već stvoriti ispred nas, a pol kruha će biti već pojedeno prije nego li stigne na stol. 

Mama se uvijek ljutila ako bih kruh stavila naopačke, s donjom stranom prema gore, pa bi se ljuljuškao lijevo desno ko kakva drvena kolijevka. Nikad nisam shvaćala zašto ju to ljuti, ali u kasnijim godinama svog života i kad sam se preselila u Zagreb primijetila sam da i meni smeta ako netko to uradi. Ja bih cimerima prigovarala zbog toga, a oni bi prigovarali meni zbog štipanja kruha i vađenja pupe iz njegove sredine te ostavljanja ogromne rupe koja je zloglasno i optužujuće zijevala kao iz kakvog trupa. U kasnijim razredima osnovne škole za veliki odmor išli bi u mali dućan koji je vodio Vito. Moje školske drugarice i ja izmislile smo pjesmu – „Čajna u kukuruznom". Tekst je išao uz melodiju pjesme „Little Room" od White Stripesa. Obožavale smo kukuruzni kod Vite. Bio je tako jezivo obojen u žutu boju, onako jako umjetno i baš zato sam ga voljela. U srednjoj školi smo išli u Svaguše (od milja smo tu pekaru zvali Svašuga) i ponavljali jedno za drugim „Kvarat. Kvarat. Kvarat..." Netko bi tu i tamo rekao „Kantun". Onda bi se svi okrenuli da vide koji je to manijak koji voli kantun. Ja sam preferirala sredinu. Moj stari je bio kantun osoba. Na početku srednje u svoj kvarat sam stavljala kakvu jeftinu salamu, po mogućnosti Gušti parizer ili parizer s povrćem na akciji. Jedno vrijeme hit je bila čajna pašteta. Pa bi ju stavila malo na radijator u učionici da se omekša, rastopi, da postane gotovo tekuća, onda bi srkala one rubove koji bi iscurili preko ruba mog kvarta kruha.

Kad sam prestala jesti meso, u svoj kvarat sam stavljala najčešće četiri fete goude, papriku ili rajčicu i salatnu majonezu koju dobiješ u onom džepnom pakovanju s kojim bi se pakleno namučila dok bih ga uspjela otvoriti zubima ili ostalim priručnim pomagalima koje možeš pronaći u jednoj umjetničkoj školi – skalperi, dlijeta, škare, staklo, noževi za rezbarenje linoleuma... A onda kada nakon dva blok sata lupanja dlijetom i čekićem po tvrdoglavom i neumornom bračkom kamenu zariješ svoje zube u taj sočni, mekani,  gumeni kvarat osjećaš se kao pobjednik koji je nakon sat vremena čeprkanja jezikom po umnjaku uspio izvući komad hrane koji ti je smetao. E onda kreće ono „Daj mi griz", pa ti nevoljko prostituiraš svoj kvarat od ruke do ruke, od usta do usta, dok ti drugi ne pojedu tvoj sendvič. Kad sam postala veganka malo tko me više pitao za griz, jer je ponuda za unutrašnjost mog kvarata silno osiromašila. Svelo se to na onu rajčicu i papriku, u boljim danima i džepni kečap oko kojeg bi se malo manje namučila dok bih ga otvorila jer je imao na jednom rubu malu zarezanu crticu. Ali kvarat bilog kruva osta je vječan. Vječniji od Hajduka.

Maša Borović