Godišnjica

Zalazeće sunce bacilo je sjenu susjedne zgrade u kut prostorije gdje je ona čitala. Sjedila je i čitala, ne primijetivši siluete dimnjaka i antena koje su se rasule oko nje u kubističkoj maniri. Ponijela je knjigu kao nadomjestak njegovim riječima. Glasno je okretala stranice. Vinko je šutio i pušio i gledao kroz otvoreni prozor. Usne su mu se nesvjesno micale dok je brojio ptice na dalekovodu. Postajale bi neobično mirne jednom kada bi sletjele i to mu je olakšavalo posao. Izbrojao ih je četrdeset i pet. Iz ove udaljenosti nije mogao biti siguran radi li se o vranama ili svrakama. Davno je odlučio nikada ne saznati. Sviđala mu se ideja da lete u zajedničkom jatu. Svakih pola sata, u blizini hotela i još bliže dalekovodu, prolazio bi vlak čija bi tutnjava natjerala vrane/svrake da se razlete i započnu proces okupljanja ispočetka. Mreža isprepletenog metala neko bi vrijeme ostajala prazna. Kao da su čekale da se uvjere kako je vlak zbilja otišao. I nikada nisu razočarale. Vraćale bi se prvo jedna po jedna, a zatim u valovima – tvoreći crni grudobran.

Jučer ih je uspio izbrojati pedeset i sedam. Oborio je devet godina stari rekord. Nije joj to spomenuo. Ne bi shvatila ili je ne bi bilo briga. Možda bi se čak našla uvrijeđenom. Ipak, to mu nije umanjilo uživanje postignutog uspjeha u disciplini samoće koju je osmislio. Ostatak dana proveo je likujući i šećući pobjedničke krugove po prostoriji. Za nagradu je, prije spavanja, u čašu natočio više viskija nego obično. I još uvijek držeći čašu u ruci uvukao se pod pokrivače koji su odisali svježinom i poljubio ju je bliže usnama nego inače. Oboje su dobro spavali.

Korice knjige koju je čitala bile su izvezene jednobojnim koncem koji je skrivao naslov i autora i na taj je način bila samo njena. Trudila se pročitati točno dva poglavlja u intervalima između prolaska vlakova. Tim tempom uglavnom bi uspijevala pročitati cijelu knjigu za vrijeme boravka u hotelu. Tri dana svake godine za koja više nije bila sigurna poklapaju li se slučajno sa njihovom obljetnicom braka. Vinko bi svake godine prešutno iznajmio istu hotelsku sobu, a Zora bi bila zadužena za pakiranje. Nije razumjela njegovo inzistiranje na, s obzirom na lokaciju, nimalo jeftinom hotelu.

Noću je vlakovi ne bi budili. Popila bi tabletu i stavila vatu u uši i pokrivače povukla do brade. Problemi su se javljali s jutrom. Osjećala se kao u teretnom vagonu koji kaska za parnom lokomotivom. Proputovala je tisuće kilometara sjedeći u naslonjaču na kojem bi već pustila korijenje da nije tih turbulencija koje su svakim prolaskom vlaka postajale sve stvarnije. Podignuvši pogled s knjige znala se uloviti kako onom slobodnom rukom grčevito drži rukohvat fotelje.

Da nije zazirala od brojeva, ona bi brojala trenutke koje su proveli u tišini. Jednom joj je rekao kako ne voli govoriti kada ga se ništa ne pita, a njoj je s godinama ponestajalo pitanja. Bio je transparentniji nego što je mislio i to ju je zabavljalo. Udala se za tvrdoglavog i u svojim navikama beskompromisnog čovjeka. Na jednostavno pitanje zašto, kćeri je odgovorila kako su nekada vremena bila drukčija. Nije zapravo vjerovala u to, no u tom se trenutku nije mogla sjetiti zašto ga je zavoljela.

Kada se odmaknuo od prozora, ona je odložila knjigu i ustala. Popravila je kosu u ogledalu. Sijede kao da su otpale s njegove glave i našle put do njezine. Više ih se nije trudila sakriti. Sve je više ličila na svoju majku. Prepoznala je to i u načinu na koji je izgovarala određene riječi. Glas bi joj visio na rubu pucanja kada bi glumila iznenađenje.

Vinko je obukao kaput i na glavu nabio kapu koju mu je ona isplela. Neko je vrijeme titrao na mjestu i pogledom tražio njenu pozornost. Kada mu je napokon prišla iz unutrašnjeg je džepa izvadio nespretno zamotani svežanj. Plava je mašna odavala kako je riječ o poklonu.

- Zamisli. Već dvadeset godina – pružio joj je dar i poljubio je u kut usana u trenutku kada je zaustila da nešto kaže. Progutao je njene riječi i samozadovoljno se okrenuo. Pažljivo je zatvorio vrata za sobom. Samo se jednom trebala požaliti da je bole noge kako bi je prestao pozivati u svoje večernje šetnje.

Poklon je kupio još prije nekoliko tjedana i lijeno ga sakrio ispod svoje strane kreveta. Namjerno ga je zaobilazila krpom prilikom brisanja poda. Skinula je mašnu i svežanj odložila na prozorsku dasku. Pitala se je li još uvijek bilo prašine na njemu. Vlak je upravo bio prošao, no to je shvatila tek kada je digla pogled i uočila rastreseno jato ptica. Ovaj je bio jedan od onih tiših. Inozemnih, pretpostavljala je. Kratkotrajni muk ustupio je mjesto graktanju. Zatvorila je prozor i vratila se u naslonjač. Izravnala je uho koje je napravila u donjem kutu stranice. Usne su joj se nijemo pomicale imitirajući tuđe riječi.

Filip Rutić