Začitavanje: 'Učitelj neznalica'

Između arhiva emancipacije i poetike neslaganja

Učitelj neznalica Jacquesa Rancièrea (Multimedijalni institut, 2010) po mnogočemu je neobična filozofska knjiga. Žanrovski, to je prije svega priča, pripovijest. Filozofski, to je s namjerom nesuvremenim rječnikom sastavljeno štivo. Recepcijski, to je jedna od onih bitnih knjiga sa kasnim paljenjem.

Rancière koji nakon 1968. raskida s većinom svojih marksističkih suboraca i s većim dijelom marksističke dogme u dvije decenije koje slijede razvija svoju specifičnu, literarnu metodu istraživanja. To je metoda koja se sastoji u davanju glasa svim onim nezapaženim ljudskim nastojanjima i djelanjima koja se krležijanskom frankofonom neprizornom gestom mogu nazvati quantité négligeable. Onime što je povijest ostavila za sobom, ali još više onime što je znanje ostavilo za sobom tvrdeći da ono uči iz povijesti i da djeluje u dosluhu sa zakonitostima historijskih procesa.

Vrhunac te dvadesetljetne Rancièrove istraživačke avanture - rovanja po arhivima radničke i inih emancipacija - predstavlja upravo Učitelj neznalica - 5 lekcija iz intelektualne emancipacije, objavljen 1987. godine.

Žanr. U jednoj fascinantnoj literarnoj parafrazi, Rancière postaje 19. stoljetni francuski lektor Joseph Jacotot koji postaje čuveni 17. stoljetni pisac François Fénelon koji postaje Telemah, sin Uliksov. Prevodeći jednu literarnu ravan u drugu, Rancière indirektno demonstrira neukrotivu moć zapisivanja i preopisivanja koja tako nije tek (puka) figura oslobađanja, već jest realna i ostavlja materijalne tragove. Vrludanje pisma - zgode i nezgode njegova prevođenja iz jezika u jezik, iz prakse u praksu - nespojivo je sa fiksiranošću ideje, koja da bi bila idejom uvijek iznova mora pretpostaviti određeno isključenje koje nije tek retoričke naravi.

Filozofija. U oči neposredno upada (namjerna) nesuvremenost Rancièreova vokabulara.  Tu nema ničega što se kao podrazumijeva kod filozofa francuskog kova. Još manje, to jest uopće nema direktnih referenci na intelektualne diskusije u koje je Rancière upleten u Francuskoj 70ih i 80ih. Njegove invektive suvremenicima, upućene onima koje naziva naprednjacima, mogu se dakako iščitati između redaka, ali i te su njegove intervencije same upisane u registar beskonačnog prevođenja koje će osujetiti bilo koji pokušaj apsolutizacije vlastite pozicije, pametovanja.

Recepcija. Trebat će decenija i pol Učitelju neznalici da stigne. Da pristigne, ali bez vraćanja kući. Kako ime Rancière postaje internacionalno poznato ranih dvijetisućitih, tako sve više ova knjiga postaje zamašnjakom njegove fame, na križanju ranijih djela iz arhiva emancipacije i kasnijih spisa u kojima razvija jednu poetiku neslaganja. Radi se o jednom paradoksalnom priručniku koji ne prenosi nikakvo znanje i koji ne obećava nikakvo udomljenje; priručnik bezdomnika u potrazi za slobodom.

Petar Milat