Začitavanje: 'Dnevnik s Heathrowa'

Kao što ste vjerojatno dobro i posumnjali, ne radi se o melodramatičnom dnevniku ispunjenom intimnim ispovijestima i obiteljskim tajnama kontrolora letova kao ni o uhođenju aerodromskih putnika, iako bi takvo što sigurno izrodilo niz zanimljivih crtica, pogotovo ako bi se zatekli u zračnoj luci za vrijeme famoznog zastoja uzrokovanog oblakom pepela neukroćenih islandskih vulkana ili, ne daj Bože, kakvog većeg zla.

Poznavajući opus Alaina de Bottona znate da se radi o trezvenijoj literaturu iza koje ovaj put stoji još trezveniji, i ne baš omiljen, svijet trgovine i oglašavanja koji je de Bottona učinio prvim 'kućnim piscem' zračne luke Heathrow (Dnevnik s Heathrowa, Naklada Ljevak, 2010.). De Botton je proveo sedam dana na aerodromu i u četiri kratka poglavlja, skoncentrirana uglavnom na dolaske i odlaske putnika, iznio svoja zapažanja. Ponekad se čini kao da iznosi očito: dok u rano jutro Boeing 747 nadlijeće britanski zračni prostor, u Readingu se pristavlja čaj, a u Stainsu se bude klinci, djelatnici aerodroma i posada upravo prizemljenog aviona izmjenjuju rutinske pozdrave kao da upravo nije završio put dug 10.000 kilometara. No malo pozornije zabadanje nosa u tuđe poslove otkriva i nepoznate detalje: bogataši nose najmanje prtljage, jedna ganska obitelj u Accru šalje Samsungovu plazmu veličine osrednjeg lijesa koji će svjedočiti o društvenom statusu svog donosioca, dostavljača iz Eppinga. Putnik koji je zakasnio na let za Tokio doživljava omanji ispad bijesa, a de Botton smjesta izvlači Seneku i njegovu analizu 'O gnjevu' posvećenu caru Neronu. Kad opaža par koji se nevoljko i uz suze pokušava rastati, on odluči pratiti djevojku, a njegov fotograf dečka i zabilježiti njihove reakcije sad kad su jednom drugom izvan vidnog polja. O cijeloj gunguli na odlaznom terminalu s pravom piše:

Moje su bilježnice bile sve punije anegdota o gubitku, žudnji i očekivanjima, portreta putničkih duša na putu do neba – iako se nije bilo lako osloboditi brige da će knjiga uvijek izgledati skromno i statično u usporedbi s kaotičnim, živim organizmom terminala.

Istina, prisjetite se samo vlastitih putovanja, male zračne luke u Zagrebu gdje za vrijeme ljetne sezone redovito kasne domaći letovi, pa putnici na tri izlaza zajedno čekaju, negoduju ili se nutkaju čipsom s automata. Jedna vaša suputnica neobično nalikuje Mani Gotovac, a druga određenoj bosanskoj starleti, no sjedi predaleko da biste bili sigurni, a i sigurno se pitate kome je Mani modni uzor i kako se starleta našla s vama u ekonomskoj klasi, kad je nedavno na televiziji vodila školu za sponzoruše. Sada pokušajte tomu pristupiti ozbiljno, esejistički. Nekako će aerodrom uvijek ostati samo aerodrom, bez obzira na svoju neobjašnjivu privlačnost nama običnim smrtnicima koji se dive pilotima i potajno zavide stjuardesama na međunarodnim letovima. No usprkos toj nagomilanoj tehnologiji, minimalističkoj arhitekturi i impresivnoj gužvi, de Botton ne bi bio de Botton da između posjeta upravitelju British Airwaysa, estonskim ženama koje spravljaju avionske obroke i luksuznoj čekaonici za putnike prvog razreda, nije pronašao trenutak i mjesto za kontempliranje o stvarima koje s Heathrowom nemaju veze. To je možda komadić piste na kojem zrakoplovi ostvaruju prvi dodir s britanskim tlom ili multikonfesionalna prostorija za molitvu s policom popunjenom različitim svetim pismima.

Prikladno, cijeli je Heathrow stao na razumnih sto i sedam stranica, s tim da je tekst obilato popraćen fotografijama – možda je ideja i bila napisati nešto što ćete stići pročitati čekajući svoj odgođeni let za Dubrovnik ili Rim, umjesto da čeznutljivo slušate pozive za tuđi ukrcaj. A što se tiče de Bottona, sam priznaje da već sanjari o drugim mogućim dnevnicima iz banki, nuklearnih centrala i staračkih domova, odnosno o vrsti pisanja koja bi izvještavala o svijetu, a opet bila subjektivna i pomalo neobična.

Katarina Brbora
fotka: jenskuehnemann (flickr)