Naslov knjige: Šta bi dao da si na mom mjestu
Autor knjige: Dušan Vesić
Izdavač: Naklada Ljevak (Zagreb)
Godina izdanja: 2014.
"Meni je Bijelo dugme najveće od svega u što sam u životu bio upetljan", navodi Dušan Vesić odmah na početku knjige koja se vrlo lako mogla i ne dogoditi.
Srećom, dogodila se. Vesiću se, kako sam kaže, nije pisalo. Daleke 1985. već je napisao jednu knjigu o Dugmetu (nastavno sredstvo za Tifinu generaciju) i godinama predano bilježio sve njihove dane. Nije mu se pisalo, ali je shvatio da se ta priča naprosto mora zaokružiti, i drugo – znao je da se to očekuje baš od njega.
Iskreno, teško je reći da postoji osoba na prostoru bivše Jugoslavije koja bi to mogla uraditi bolje od Vesića. Bilo je pokušaja, poštenih i malo manje poštenih (u jednoj takvoj knjizi Vesić pronalazi da je autor više od 90% materijala jednostavno prepisao iz njegovih tekstova pritom ga ni spomenuvši), ovo nije prva, a vjerojatno ni posljednja knjiga o fenomenu zvanom Bijelo dugme, ali Dušan Vesić uistinu je jedini njihov pravi kroničar. Pratio ih je faktički od prvog dana, svjedočio njihovim usponima i padovima, bio vjerojatno na svim ključnim koncertima u karijeri banda, nebrojeno puta razgovarao s Bregovićem, Bebekom, Ipetom, Redžićem, Ristovskim, Pravdićem, kasnije s Tifom i Alenom i ostalima koji su u određenom periodu svirali s Dugmetom.
Malo uz nagovaranja drugih, a ponajviše, vjerujem, iz osjećaja i uvjerenja da ova velika priča mora biti ispričana, Vesić se bacio na posao i napisao Šta bi dao da si na mom mjestu, jednu od najboljih, najpoštenijih i najiskrenijih glazbenih biografija ikad nastalih na ovim prostorima.
Šta bi dao da si na mom mjestu nije samo priča o bandu čije su albume glazbeni kritičari obožavali masakrirati, a publika ih vjerno pratila na koncertima i kupovala njihove albume u tiražama koje je danas nepristojno i spominjati, ovo je dijelom i osobna priča Dušana Vesića, ali i priča o nekim davnim vremenima koje bi danas jedni najradije zaboravili, a drugi ih se s nostalgijom prisjećaju.
Nije lako ispisati priču koja je počela ranih sedamdesetih, a završila (barem tako u ovom trenutku stoje stvari) 2005. velikim koncertima u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu – gradovima koji su, svaki na svoj način, obilježili karijeru Bijelog dugmeta. Bilo je prirodno, kaže Vesić, da se pojavi Elvis u USA i da se pojave The Beatles na otoku, ali nije bilo prirodno da se pojavi Bijelo dugme u Jugoslaviji. Po mnogočemu ova priča istinski je fenomen i jedan od rijetkih dokaza da je klasična rock'n'roll karijera uopće moguća izvan engleskog jezika.
Jasno, danas će ih omalovažavati i govoriti s podsmijehom o njima i oni koji su ih nekad voljeli, rijetko će tko priznati da su baš oni, Bijelo dugme, ostavili iza sebe neke od najljepših ljubavnih pjesama ikad napisanih i odsviranih na ovim prostorima. Nazivat će ih posprdnim imenima, ismijavati ih kao začetnike pastirskog rocka i uspoređivati s onim što danas radi Thompson, rugati se njihovom imidžu, izmišljati ružne priče, ali sve je to rock'n'roll. I dok su bili aktivni, prije i poslije svakog albuma sahranjivali su ih, a ovi bi se opet vraćali i svaki novi album prodali u više stotina tisuća primjeraka (eto, ipak spomenuh brojke). Priča koju nam pripovijeda Dušan Vesić sadrži sve što čini svaku veliku rock'n'roll priču: nezamislive brojke, poroke, euforiju vojske fanova, pa i tragične smrti.
Vesić, iako i sam veliki fan, bilježi sve, velike trenutke u karijeri banda, ali i posrtaje, padove kojih je, dakako, bilo. Naročito je zanimljiva priča koja slijedi nakon Bebekovog odlaska. Iako je Bregović od početka do kraja bio neprikosnoveni šef, nekako je bilo teško zamislivo da bi Bebeka netko mogao zamijeniti. No Bijelo dugme nastavlja živjeti, prvo s Tifom, pa onda i s Alenom. I poživjet će tako još punih pet godina, ostaviti još tri studijska albuma iza sebe i vratiti se 2005., da odsvira ona tri velika koncerta. Vjerojatno ih više nikad nećemo vidjeti zajedno. Prošlo je evo punih 40 godina od prvog albuma. Ostale su pjesme, sjećanja i knjiga Dušana Vesića.
Šta bi dao da si na mom mjestu velika je, iskrena priča o Bijelom dugmetu, priča kakvu zaslužuje svaki veliki rock'n'roll band. Ujedno, ovo je i jedan mali povijesni udžbenik, podsjetnik na vrijeme prije pojave cd-a, iPoda, mp3-ca, YouTubea i svega ostalog što je zauvijek promijenilo glazbenu industriju.
Knjigu Dušana Vesića najtoplije preporučamo svima, nema veze jeste li ili niste fanovi Bijelog dugmeta. Ovo je jedna od onih knjiga koju naprosto morate imati u kućnoj biblioteci.
