Uvijek Druge

Biblioteka Europom u 30 knjiga, pod uredništvom Drage Glamuzine i u izdanju VBZ-a, nastala je uz financijsku potporu Europske unije. Površno promatrajući, nimalo neobično s obzirom da bi Europskoj uniji cilj trebao biti svekolika afirmacija mladih književnika i harmonično povezivanje istih u bilo kakvu cjelinu, makar to bila kakva biblioteka poprilično svježe članice ove zajednice, a unatoč njihovim mogućim razlikama u spolu, nacionalnosti, vjerskoj i spolnoj pripadnosti. 

Ponešto detaljnijim seciranjem književnika koji su potporu dobili upravo ovim kulturnim projektom, ali i nalazeći se u situaciji rasplamsalih političkih strasti i sveopće psihoze koja sve više preuzima svakodnevicu, tema o mladim Finkinjama, njihovoj majci koja je dobrovoljno prešla na islam i problematici koja je usko povezana uz rasizam, nacionalizam i seksizam čini se poput kakvog dovitljivog sarkazma. I dok politička Europa podiže tehničke prepreke u obliku žičanih ograda, umjetnička ih Europa, srećom, još uvijek nije u potpunosti zatvorila. 

Mlada finsko-švedska književnica Johanna Holmström već je svojom prvom zbirkom priča privukla pažnju kritike, a romanom Anđeli s asfalta, svojom trećom knjigom, osvojila je prestižnu švedsku književnu nagradu Svenska Dagbladet. Holmström je studirala, osim novinarstva i književnosti, i arapski jezik te otud vjerojatno dolazi zainteresiranost za ovakvu tematiku. A tematika kojom se autorica u ovom romanu bavi je ono što je okružuje: područje Finske na kojem se sukobljavaju modernost i tradicija. 

Samira i Leila mlade su Finkinje iz Helsinkija čija je majka nakon udaje za njihovog oca prešla na islam te postala gorljiva pripadnica te religije. Oko sebe je okupila nekoliko istomišljenica, a istu je privrženost zahtijevala i od vlastitih kćeri koje se tome nikako nisu mogle ni željele pokoriti. Samira i Leila, unatoč majčinu mišljenju kako je sve što one vole 'haram' (odnosno zlo i grijeh), tipične su mlade djevojke koje žele biti iste kao i sve ostale djevojke u njihovim godinama. Žele se družiti, izlaziti, imati mladiće i bezbrižno uživati u mladenačkom životu. I dok se Leila majci ponešto više pokorava, Samirina buntovnost se nikako ne smiruje i cjelokupna obiteljska situacija, kao i Samirin život, postaje potpuno drukčija i bezizlazna. 

U ovom romanu izravno je prikazan život imigranata, onih koji su uvijek Drugi iako od rođenja žive u Finskoj, onih čija se boja kože uvijek ističe u finskoj bjelini, onih koji uvijek nekako iskaču iz ušminkane fiktivne mirnoće. Samirin nemir dovodi je u probleme s pripadnicima skinheadsa, no upravo joj jedan njihov pripadnik postaje dečko i potpuno izokreće njezin svijet, a Leilino traganje za odbjeglom sestrom postaje sve neizvjesnije, upornije i problematičnije. 

Majčina strogost, očinska ravnodušnost i sestrinska povezanost ono su što ovu obitelj čini zajednicom i, unatoč svim silnim razlikama i trenutnim udaljenostima, spona između njih ipak je neraskidiva. Njihovi su identiteti isti, a svjetonazori miljama udaljeni, što autorica odlično prikazuje portretiranjem nekolicine likova i njihova odnosa s okolinom te naglašavajući njihove razlike, ali i ogromnu želju da se uklope. Poteškoće s kojima se mladi susreću snažno su istaknute, a još više dolaze do izražaja u trenucima kad na takve probleme nailaze mlade imigrantkinje. Problematičan odnos s njihovim najbližima i s cjelokupnim okruženjem utječe i na njihovu sliku o sebi samima, na detaljizirano poimanje vlastitog bića, ali i minorizaciju vlastite važnosti u društvu. A u romanu je to posebice istaknuto načinom autoričina pripovijedanja: Leila govori u prvom licu, a o Samiri najčešće pričaju drugi. Unatoč tome, Leilin se krik gubi među gomilom drugih glasova, a Samirina se priželjkivana pritajenost neprestano naglašava i spominje. 

Poetičnost romana isprepletena je elementima dnevničkih zapisa te je upotpunjena i ponekim crnohumornim situacijama. Čine li takvi trenuci pokušaj da se pobjegne od ozbiljnosti situacije ili naglašavaju normalnost svakodnevice, potpuno je nevažno. Jedinim se važnim čini pozicija žene u društvu, neovisno o kulturi kojoj pripadala. Taj se položaj još više ističe stigmatizacijom u obliku religije, nacionalnosti ili neke druge metode izražavanja. Sloboda izražavanja, kretanja i misli i u uređenim se državama čine upitnima, a roman finske autorice je tu kako bi i na poetičniji način upozorio na brojne nepravde, ali i naglasio snagu i odvažnost upravo tih nepravedno utihnutih glasića.