Umiranje kao dio života

Mogućnost povremenih oborina nije prva zbirka poezije Mladena Blaževića, niti prvi izlet u spisateljstvo. Ovaj pjesnik i prozaist iz Istre može se pohvaliti plodnom spisateljskom prošlošću s obzirom na to da je, do trenutka dobivanja nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2018., a čiji plod je i zbirka o kojoj će u ovom tekstu biti riječi, objavio već jednu dvojezičnu zbirku poezije, dva romana i dva scenarija te niz kratkih priča u različitim časopisima i na web portalima. Oni aktivni na društvenim mrežama poput Facebooka, Blaževića su dosad mogli upoznati i kao poljoprivrednika koji mirnim obiteljskim životom živi u istarskim Ćukima, bavi se prirodom i svojim poslima, reklo bi se – u savršenoj simbiozi s biotopom u kojem obitava.

Međutim, Mogućnost povremenih oborina je sve osim obične zbirke poezije. Ako govorimo u terminima lirskog subjekta koji u svakoj pjesmi priča i neku priču, mogli bismo reći da je ona kronologija jednog života koji se umorio i ispisao melankolične redove o svemu što je doživio, proživio, preživio i osjetio, ali ne želi zaboraviti. Takva se forma inače zove dnevnik pa je Mogućnost povremenih oborina konceptualno upravo to – pjesnički dnevnik lirskog subjekta koji se ne želi pomiriti s glagolskim vremenima, nego ih, cjelinu po cjelinu, raščlanjuje na proste faktore, opisujući jedan život i sve što on nosi u vremenu koje mu pripada.

Poseban šarm ovoj zbirci daju narativnost i koncept kroz pet kronoloških cjelina. Počevši od mladosti lirskog subjekta u prvoj cjelini Ulovi osamdesetih, preko ratnih stradanja i proživljenog zla u cjelini Legure željeza, povratka iz izbjeglištva ili s ratišta i pokušaja uspostave normalnog života u trećoj cjelini Područja otežanog gospodarenja, do ponovnog pronalaženja sebe, povratka prirodi i društvu u četvrtoj, Miceliji i mimikrije i konačnog smiraja i predaje u petoj cjelini naziva Na mjestu odmor, čitatelj se teško odvaja od vrlo sugestivnog teksta koji ga, na trenutke, tjera da se zapita nije li on sam taj subjekt i nisu li to njegove pjesme, nije li to njegov život jer se osjeća upravo kao da proživljava neku svoju paralelnu stvarnost.

Motiv koji se provlači kroz sve pjesme, bez iznimke, je smrt. Smrt kao protok vremena, kao zrenje, sazrijevanje, kao logičan kraj života, ali i kao transformacija subjekta kroz događaje i ljude koji ga obilježavaju. Subjekt na kraju zbirke nije ista osoba koja je bio na početku: obilježen tuđim i vlastitim tragedijama, iskustvom, mudrošću koje ga uči da s vremenom samo smirenje donosi utjehu, pomalo nalikuje na kukca koji, krenuvši iz kukuljice, prolazi kroz promjene koje mu daju konačna obilježja i pečat. Cjelokupna zbirka time se neminovno može usporediti s prirodnim procesom odumiranja, a uporište bi mogla naći i u ničeanskoj filozofiji nadgradnje. Da bi se rodilo nešto novo i bolje od prethodnog, nešto drugo mora umrijeti, a to je možda najbolje opisano u pjesmi čiji su završni stihovi dali naslov zbirci:

"u studenom 2013. ciklon Teodor / je porušio dvije stotine stabala na groblju Kozala / pucale su mramorne ploče / uzdizali se uvis lijesovi s iščupanim korijenjem / pomicali se ljudi / nakon stotinu godina ležanja // majčin grob je ostao netaknut / sklonio sam cigaretu da ne vidi / nona i nono se s ploče svemu smješkali / čupajući stare latice / moje se usne učile / kako opipavati hropac / Teodor se odavno rasplinuo u / mogućnost povremenih oborina / u gorskim predjelima"

Međutim, unatoč naslovnim oborinama, Blaževićeva zbirka je sve, samo ne hladna. Možda nije slučajnost što je Blažević ove pjesme prvobitno odlučio objaviti na društvenoj mreži − svaka pjesma nosi svoju priču, a zbroj priča u cjelinama, kao i zbroj cjelina u totalu, nalikuju na paukovo tkanje kroz ispletenost pjesama u mrežu koja će odoljeti ne samo povremenim oborinama, nego i malo jačem pljusku.

Lidija Deduš