Amélie Nothomb:
Plavobradi (Zagreb, Vuković&Runjić, 2014.; S francuskog prevela
Vlatka Valentić)
Amélie Nothomb belgijska je autorica koja je velikoj većini čitatelja poznata već dugi niz godina. U intervjuima često inzistira na tome kako je rođena 1966. godine u Japanu (a japanski i govori), premda se tamo preselila iz Belgije tek kad je imala dvije godine. Od tada je živjela u Kini, Bangladešu, New Yorku, Burmi, Laosu i mnogim drugim mjestima. Svoja japanska iskustva dijelom opisuje u romanu
Strah i trepet.
Pojavila se na frankofonoj književnoj sceni 1992. godine romanom Higijena ubojice (Hygiène de l'assassin), a odonda na godišnjoj razini objavljuje po jedan roman. Dobila je značajne nagrade poput Grand Prix du roman de l'Académie française 1999. godine, nagradu René-Fallet, nagradu Alain-Fournier i brojne druge.
Dosad je objavila preko 20 romana, neke dramske tekstove, te je prati glas skribomanke koja godišnje navodno piše po dva ili više romana. Zbog toga ih polako gomila po ladicama jer je jednostavno previše, a možda čak i marketinški kontraproduktivno, objavljivati više od jednog romana godišnje.
Još od Higijene ubojice teško je ne zamijetiti njenu sklonost dijalogu, živom i nepredvidivom, obliku shizofrenog, ali izuzetno zanimljivog razgovora spisateljice s raznolikim inačicama svojih fiktivnih alterega – kažem alterega jer se čini kao da se autorica zapravo često prepire i razgovara sama sa sobom.
'Plavobradi' iz naslova ovog romana direktna je referenca na Modrobradog iz legende koju je najviše populizirao Charles Perrault, spisatelj koji se bavio pučkim pričama, predajama i urbanim legendama, pa je i najpoznatiji kao autor bajki poput Crvenkapice, Pepeljuge, Mačka u čizmama i ostalih.
Modrobradi je navodno nastao po uzoru na Gillesa de Raisa, aristokrata i serijskog ubojice iz 15. stoljeća koji se više puta ženio, ali su mu žene netragom nestajale, te se pretpostavlja da ih je likvidirao. Priča obično prati najnoviju kandidaticu za brak s navedenim, u javnosti omraženim ženikom. On joj predaje ključeve svog dvorca, uz jedan uvjet: postoji jedna prostorija u koju nikako ne smije zaviriti. Tamo, naravno čekaju leševi ili ostaci njegovih prethodnih supruga.
Mnogi su se okušali u svojim verzijama ove priče, od
Charlesa Dickensa do
Anatolea Francea, no možda je najzanimljivija tematizacija
djelo Kurta Vonneguta. I najnovija verzija Amélie Nothomb prati muškarca čije žene nestaju, te također postoji jedna prostorija u koju se nikako ne smije zaviriti, no čemu je teško odoljeti jer ona nije zaključana.
Nothomb ovdje radi ono u čemu je i inače najbolja: prezentira svoju viziju ove legende u modernom dobu, i to naravno dobrim dijelom u formi dijaloga, dinamičnog i intrigantnog, u kojem se sjajno može osjetiti progresija odnosa dvoje glavnih likova.
Mlada Saturnina Puissant ('puissant' doslovno znači 'moćna'), Belgijanka koja se javila na oglas kako bi unajmila izuzetno povoljno sobu u centru Pariza tako će se susresti sa španjolskim plemićem don Elemiriom koji će je odabrati među 15 kandidatkinja i zapravo je luksuzom omekšati, te bez obzira na njeno početno nepovjerenje uvesti u svoj život. Inače, don Elemirio je na glasu kao zavodnik, no nestalo mu je već osam žena.
Radi se o jako zanimljivom književnom odnosu koji se gradi kroz dijalog. Od inicijalnih krhkih obrisa njihov odnos postaje sve konkretniji, pa ovaj narativ napreduje kroz niz bizarnih i jako intimnih scena (poput večere kad joj govori kako su mu roditelji zapravo umrli jer je otac zabunom svojoj supruzi umjesto sode bikarbone dao dušični nitrat kojim je prehranjivao ruže, pa su eksplodirali) sve do kraja ove legende o Modrobradom, smještene u suvremeni svijet.
Nothomb nam je još jednom pružila priliku da popratimo njene beskonačne i obuzimajuće razgovore koje zapravo vodi sama sa sobom. Ova autorica konstantno dokazuje kako je zaista neobična književna pojava koja kontinuirano izvlači nešto novo iz forme dijaloga kojom je očigledno opsjednuta.
