Tko su ljudi koje volimo?

Ljubav je, kažu komunikacijski stručnjaci, analitičari i obični ljudi – slijepa i to je živa istina. Kad čovjek voli i kada se istinski prepusti tom osjećaju, sklon je idealiziranju i krajnje nesklon propitivanju ili kritičkom promišljanju stvarnosti. No, kako vrijeme prolazi i početni osjećaj opijenosti počne slabjeti, te se zaljubljeno biće pod utjecajem gravitacije polako stane spuštati na zemlju, tako se i nama vraća sposobnost realnog sagledavanja situacije u kojoj smo se našli.

Sve ono što nismo mogli ili htjeli vidjeti, izbija na površinu – osoba u koju smo se zaljubili ima svojih mana. Imamo ih i mi, pa se i one ukažu u svoj svojoj raskoši. Nismo savršeni, ali to smo već znali, pa nije problem prihvatiti to obostrano i ostati s tom nesavršenom osobom u vezi. Pitanje je samo gdje su granice onoga s čim se možemo nositi. Roman Oprosti norveške spisateljice Ide Hegazi Høyer ozbiljno propituje te granice.
Høyer, poput MMA borca (borkinje) na vrhuncu karijere, odmah ide u glavu. Nema vremena za početno odmjeravanje snaga, a na koncu – pripovjedačica se i ne obraća nama. Mi smo više u ulozi voajera, a ona se obraća svojoj ljubavi, njemu, Sebastijanu: "Odmah smo počeli živjeti zajedno, unajmili dvosobni stan u centru grada pored parka. Nisi znao gotovo ništa o meni. Nisam znala gotovo ništa o tebi. Ali mislim da nismo razmišljali o tome da smo si ustvari stranci."

Sebastian je savršen. Znao je sve i sve to znao lijepo objasniti, čak i najbizarnije stvari o kojima malo tko zna bilo što. "Vjenčat ćemo se", rekao je, i prije toga proputovati svijetom. U hodu je i s osmijehom kreirao budućnost, cijeli život – i nije bilo teško prihvatiti to. Prije nego su otišli u posjet njegovim roditeljima, tek tada je ispričao nešto o njima. I ponešto o sebi, o životu prije nje. "I nemoj me pred njima zvati Sebastian", rekao je, ja se ustvari zovem Daniel – Daniel Sebastian. Bilo je to čudno, neobično, baš kao i posjet njegovim roditeljima: otac po cijeli dan i noć vozi taksi, majka sjedi doma, šuti i pije.

To je bio trenutak kada su se počela rojiti pitanja i ono glavno među njima – tko je zapravo on? On je s lakoćom odbijao svaku sjenu sumnje i svako moguće pitanje, nastavio je pričati svoju priču koja nije morala biti istinita. Da, ali je bila privlačna, nije bilo teško povjerovati u sve to. Naročito u onom dijelu koji se ticao budućnosti. Vjenčat će se, već je znao i svaki detalj ceremonije, jelovnik i uzvanike – voljet će se, proputovati svijetom, vjerojatno na jedrilici, da, kupit će sve i krenuti u avanturu, pa se tek onda skrasiti. On sve zna, svaki detalj svake stvari. Ona ima dvadeset i jednu godinu, radi u vrtiću i želi mu vjerovati, iako, pitanja se množe. Među njima i ono veliko i najvažnije – tko je zapravo on? Kako – tko je, on je ljubav njenog života.

Vremenom, u njegovim pričama naziru se pukotine, njezina majka s podozrenjem gleda na mogućeg budućeg zeta. Ne sviđaju joj se neke njegove teorije koje obrazlaže neviđenom lakoćom i uvijek uz osmijeh. Na primjer onu o tome kako nisu svi ljudi isti, jedni su jaki, drugi slabiji i nesposobni preživjeti, pa im onda i ne treba pomagati da prežive.

Tko je taj tip!? Taj savršeni mladi čovjek nije više tako savršen. Ono o čemu govori sve češće nije u skladu s činjenicama i protiv svoje volje, ona počne razmotavati to klupko. Voli ga, to je neupitno, no isto tako mora doći do istine.

Ida Hegazi Høyer nema milosti, priča se mora oguliti do same srži, dio po dio. Često je to bolan proces, ali drugačije ne ide, napetost raste do razine kojom se hvastaju razvikani trileri, ali je rijetko kada postižu. Høyerici to bez muke polazi za perom, jer ovo je ipak ljubavna priča – okvir u kojem je sve moguće. Da, Oprosti je uznemirujuća priča, ima tu istinski mučnih i potresnih dijelova, no nisu sami sebi svrha, već organski dio romana. Prave ljubavne priče, a ova to stvarno jest, teške su i mučne, prije ili poslije sve se mora staviti na stol, moraš doznati tko je on ili ona.

I onda vidjeti što ćeš dalje s tim.

Oprosti je još jedan jezivo dobar roman iz daleke nam i prijateljske Norveške. A nije da ih nije bilo u posljednje vrijeme.