Šuštanje lišća u podsvijesti

Osim rođendana i dočeka novih godina, i izmjena godišnjih doba čovjeka gotovo zavjerenički podsjeća na prolaznost života. Izmjena se životnih ciklusa harmonično raspoređuje njegovom linijom, a sastavke na temu 'Jeseni u mom gradu' zamjenjuje potraga za nekom drukčijom inspiracijom. Od pisaca smo navikli da inspiraciju prolaze u gotovo svemu, da se bave poslovima za koje mi, anti-prirodnjaci, nikad ne bismo povezali s umjetnošću te da spajaju naizgled suprotne sadržaje. 

Gerbrand Bakker je nizozemski vrtlar (!) i književnik, koji naglašava da "šuštanje uvelog lišća otključava i oslobađa podsvijest" (The Guardian) te kako smatra da su vrtlarenje i pisanje zapravo kompatibilne discipline. Meni, osobi kojoj i kaktus uvene, ta se veza na prvi pogled učinila tek klasičnom izjavom kojom Bakker gomili kritičara s uvijek istim pitanjima pokušava objasniti što to povezuje vrtlarstvo s književnošću i kako to da se jedan vrtlar bavi pisanjem. No njegov Obilazak, unatoč radnji ne baš ispunjenoj životnim optimizmom i radosnim blještavilom, čitatelja ipak uvlači u umiru(ju)ći svijet u kojem vladaju zakoni prirode i u kojemu se kopanjem u unutrašnjost osobe otkrivaju neki novi i čarobno jednostavni svjetovi. 

Bakker ne krije da je Obilazak njegov najosobniji roman te kako ga je pisao u izrazito depresivnom razdoblju života. Naglašava da ga je "pisao instinktivno, kao da je neka sila htjela da on iziđe", a to se i osjeti tijekom čitanja romana. Poglavlja na koja je roman podijeljen uglavnom su kratka, no ni u kojem trenutku ne djeluju nezavršenima. Naprotiv, zaokružena su radnjom i likovima, no istodobno, neodvojiva su od ostatka romana. Roman se sastoji od dva pogleda na junakinju koja se do samog kraja naziva Emilie (zbog Emily Dickinson čiji portret i knjiga sabranih pjesama čine veći dio stvari koje sa sobom uzima nakon što napušta supruga).

Jedan se pogled zbiva iz vizure same junakinje koja promatra okoliš u koji je pristigla (iz Amsterdama je doputovala u zabiti dio Walesa), ljude koji je okružuju no kojima ne dopušta da joj se previše intimno približe, i guske koje svakim danom, jedna po jedna, nestaju. Drugi je pogled onaj frustriranog supruga i indiferentnih roditelja koji je pokušavaju pronaći nakon što je pobjegla od njih, a na prvi se pogled čini kako je to učinila zbog ljubavne afere sa studentom.

I dok njezini bližnji pokušavaju otkriti gdje se nalazi, Emilie čini sve kako bi zaboravila odakle je otišla. Živi osamljeničkim životom sve do trenutka kad u svoj svijet pušta neobičnog momka koji u ovaj kraj, u koji ljudi rijetki zalaze, stiže kako bi na karte ucrtao pješačke staze i istraživao okolicu. A mir na koji je osuđena u zabačenom kraju remeti i sredovječni seljak koji s njom pokušava postupati kao s još jednom običnom ženom.

Guske koje nestaju jedna za drugom kao da u sam roman, čija se radnja temelji na osamljenosti, pokušava ubaciti i element misterioznosti i trilera, a tome pridonose minuciozni i temeljiti opisi okoliša koji dodatno potpiruju melankolično sumornu atmosferu. 

Poetičnost kojom Bakker opisuje svakodnevicu čovjeka koji istrgnut iz ubrzanog života ispunjenog neprestanim mijenama pokušava u praznini novih uvjeta stvoriti novi život, odlika je koja vrhunske književnike izdvaja od ostatka književnih stvaralaca. Život protagonistice kojoj su najveće promjene tijekom 24 sata izmjena dana i noći i smrt guske, Bakkerovim perom nikad ne zalazi u učmalu monotoniju već čitatelja svakom novom stranicom tjera na daljnje čitanje. 

Prolaznost se u Obilasku čini tek usputnom pojavom kojoj svi, gotovo nesvjesno (a snažno podsvjesno) svjedočimo, a lakoću rečenica potvrđuje i nagrada International IMPAC Dublin Literary Award koja je jedna od najunosnijih europskih književnih nagrada. I dok se protagonisti Bakkerovih romana nerijetko osjećaju poput suvišnih ljudi, sigurni smo kako se budući Bakkerovi romani u rukama čitatelja nikad tako neće osjećati.