Slobodna žena

U posljednje vrijeme (ili me samo osjećaj vara pa to traje već neko vrijeme), društvo u kojem živimo pretvorilo se u društvo spektakla. Naravno, 'društvo spektakla' traje puno dulje i širi se na razna područja. No u trenutku kad naslovnica svake knjige obuhvaća i opise poput 'Najbolji roman iz 2015. godine', 'Ovo morate pročitati', 'Ova knjiga promijenit će vam život' (i ne, u njoj nećete naći desetke tisuća eura), čini se kako se ostvarila i ona internetska izreka: Zar vam ništa nije sveto? No, mnoge knjige izbjegnu dežurnim indeksatorima i prođu gotovo nevidljivo u bespućima književne scene. Srećom, tu i tamo zapnu za oko, a srce uvijek poskoči na oznaku 'debitantski'.

U ovom slučaju, čini se pomalo začudnim govoriti o debitantskom romanu Elene Poniatowske, jedne od najpoznatijih živućih meksičkih književnica, budući da se radi o romanu iz 1969. godine, no s obzirom na stanje u izdavaštvu i prevoditeljstvu, odmak od gotovo 50 godina čini se minornim. Pogotovo kad se čita fascinantna priča o meksičkoj revolucionarki koja je svojim životom pokazala kako opstaju samo najsnažnije, odnosno, one spremne na neprestanu borbu protiv svega: društva, okoline, sustava, muškaraca, nepravde.

Ja, Jesusa roman je o životu Jesuse Palancares, meksičke Indijanke koja je odrastala okružena nasiljem, batinama i vječnom borbom za puko preživljavanje. Kako je rano ostala bez majke, primorana je živjeti s njezinim zamjenama koje je otac neprestano dovodio u dom, a koje su se prema Jesusi uglavnom ponašale prilično nasilno. S petnaest godina, udala se za vojnika Pedra koji je prema njoj nastavio upravo takvo ponašanje sve do trenutka njezine izravne prijetnje. 

Ubrzo se priključila meksičkoj revoluciji gdje je stekla ugled pravedne i snažne (iako neobrazovane) žene. Radeći svakakve poslove, nije joj bilo strano ni posezanje za alkoholom ni druženje s ljudima svakakvih profila i namjera, no u svim su se njezinim postupcima uvijek isticale želja za poštenjem i emocijama lišeno samaritanstvo. Jesusa nikad nije imala vlastite djece, no tuđoj je nerijetko predstavljala upravo majčinsku figuru. Iako hladnokrvnih i odrješitih postupaka te bez želje za bliskošću i boravkom na jednom mjestu, Jesusa je bila omiljena gdje god ju je životni put odnio. 

Jesusa se, nakon pogibije prvog supruga, odlučila na život bez partnera. Sloboda joj je bila jedna od najvažnijih stavki u životu te se zbog nje odrekla i svih mogućih blagodati koje bi joj brak u to doba donio. Zbog svojeg slobodnog duha i načina života, njezina su financijska postignuća varirala od blagostanja, u trenutku kad je vodila restoran i frizerski salon, pa do ruba bankrota kada je živjela od tuđe pomoći koju nikad sama nije tražila ili molila. 

Prije pedeset godina, ova je knjiga zasigurno izazvala buru različitih osjećaja te odjeknula u javnosti zbog svoje teme i životne priče naslovne junakinje. Vjerojatno se takav način života činio zbilja nevjerojatnim, a zasigurno su i moralni dušebrižnici imali koju izgovoriti na ovu temu. No i gotovo pedeset godina nakon objavljivanja romana, moguća se bura oko žene koja sve može i čini sama, te je u svim aspektima svog života potpuno slobodna, nažalost ne čini toliko nemogućom. I u 21. stoljeću, šesnaest godina nakon godine koje su se bojale naše prabake, bake i majke, žene koje se svojevoljno odluče za Jesusin način života i dalje bivaju okarakterizirane svakojakim pogrdnim imenima, unatoč svakodnevnoj borbi određenog dijela društva protiv stereotipa, generalizacije, kategorizacije i brojanja krvnih zrnaca, čak i po spolu. 

Jesusa je živjela početkom 20. stoljeća i takav joj se način života činio posve običnim, samorazumljivim i prirodnim. I danas nam se to čini takvim, no čest je osjećaj da smo u manjini pa borba nikad ne prestaje.