Roman koji ima sve

Madeleine Thien rođena je 1974. u kanadskom Vancouveru, kćer je malezijsko-kineskih useljenika, njezina obitelj napustila je Kinu još prije 1950., pa se tako ni njena obiteljska povijest ne preklapa s poviješću likova u romanu Ne reci da nemamo ništa.

No, uvijek postoje detalji, nevidljive niti kojima je stvaran život povezan s fikcijom. Kod Madeleine Thien to je svakako imigrantsko iskustvo njenih roditelja koji o prošlosti nisu rado govorili. Iz te tišine izrasla je želja da se ispriča jedna velika priča o tri generacije jedne kineske obitelji. Držeći se povijesti, naročito onih dijelova o kojima se u Kini jako malo govori, Ne reci da nemamo ništa prostire se kroz nekoliko desetljeća i u prostoru koji je teško sagledati.

Jedan britanski povjesničar koji se cijeli život bavio Kinom i mnogo puta ondje boravio, rekao je da ga u Kini uvijek iznova fasciniraju brojke – brojke koje netko sa Zapada teško može shvatiti. Kako uopće i pojmiti zemlju čija površina zauzima blizu devet i pol milijuna kvadratnih kilometara, a broj stanovnika bliži se granici od milijardu i pol, i kako barem djelomice razumjeti njezinu prebogatu povijest koja seže tisućama godina u prošlost? Thien je, za potrebe ovog romana, mjesecima putovala s jednog na drugi kraj Kine, pročitala gomilu knjiga i danonoćno razmišljala o glazbi, politici i svemu ostalom što se provlači kroz njenu epsku priču.

Mala Kanađanka Li-ling živi s majkom u Vancouveru, otac joj je 1989. skončao u Hong Kongu pod nerasvijetljenim okolnostima kada je imala devet godina, a kada im se u kuću privremeno doseli djevojka Ai-ming – sve će se u njenom životu promijeniti. Ono što povezuje njih dvije priča je o njihovim očevima, priča koja će je opsjedati i čije će slojeve još godinama otkrivati. U isto vrijeme to je i priča o Kini u doba Velikog vođe Mao Ce-tunga, ali i godinama poslije njegove smrti. Problem je što je ovakve priče teško pratiti kroz vrijeme i prostor – njeni dijelovi dobro su skriveni, jer to su ujedno i oni dijelovi priče o kineskoj povijesti o kojima se ne govori previše.

Jedna od najvažnijih poveznica između njihovih očeva je glazba. Jednako važnu ulogu glazba, odnosno Bachove Goldbergove varijacije, igra u strukturi samog romana. Evo kako to pojašnjava Thien: "Jednostavni motiv koji generira varijacije duž nepreglednog emocionalnog spektra, s istom jednostavnom arijom na početku i na kraju, i 30 fenomenalnih varijacija između. Željela sam tu arhitekturu, taj osjećaj pokretnosti, ugraditi u roman koji ima unaprijed definiran i početak i kraj, jer ta je povijest ionako već bila napisana, ali koji svejedno pokušava istražiti mogućnosti slobodnog kretanja…"

Jedan od najsnažnijih i najpotresnijih dijelova romana jesu događaji vezani uz Kulturnu revoluciju. Službeno je pokrenuta na XI. plenumu CK KP Kine početkom kolovoza 1966., a okončana je desetljeće poslije, nakon Maove smrti. Teror mladih pripadnika Crvene garde ostavio je veliku pustoš iza sebe i zauvijek promijenio sudbine brojnih obitelji, pa tako i sudbinu očeva Li-ling i Ai-ming. Prije Kulturne revolucije bio je Veliki skok naprijed koji je izazvao jednu od najvećih katastrofa modernog doba s bilancom od dvadeset milijuna mrtvih.

Jednako potresan dio priče vezan je uz prosvjede na pekinškom trgu Tiananmen koji kulminira nesmiljenom, krvavom intervencijom vojske u noći između 3. i 4. lipnja 1989. – ako po ničemu drugom, ovaj događaj možemo povezati s onom čuvenom fotografijom čovjeka koji na Tiananmenu staje pred kolonu tenkova. Da bi otkrila priču o svom ocu i njegovim roditeljima, Li-ling na ovaj ili onaj način morala je proći svaku od ovih teških povijesnih stranica. Dio te priče skriven je u glazbi, a dio u Knjizi sjećanja – roman koji vremenom postaje sredstvo prosljeđivanja poruka i čuvanja povijesti ili oni njenih dijelova koji s nestali iz službenih arhiva.

Ne reci da nemamo ništa kompleksna je i velika, tužna priča o žrtvama Kulturne revolucije, stradanjima i raspadima obitelji, ponižavanju i proganjanju nadarenih umjetnika, kompozitora i glazbenika čija djela će ih neminovno nadživjeti. Također to je i priča o zabranjenim ljubavima, izdaji i iskupljenju, o vremenima kada se preživljavalo odričući se vlastitih roditelje ili sestara i braće.

Opsjednutost Madeleine Thien i vrijeme koje je uložila ovaj roman, isplatilo se, njezina priča jednako melankolična i brutalna, niče iz pepela, iz nečitljivih, skrivenih tragova u vremenu i pogađa točno gdje treba – ravno u srce.

U razgovoru s Geom Vlahović Thien kaže: "Moramo biti iskreni prema sebi. Ljudska je duša nevjerojatno složena, a toliko je mnogo iluzija. Svi smo mi jako dobri u prikazivanju svojih želja, nenadmašni smo u zavaravanju samih sebe. Ljudi su iznenađujuće popustljivi, iznenađujuće podložni sugestijama. Također: događaji ne dolaze iz vakuuma. Čak su i najšokantnijim događajima prethodili mnogi manji koraci."

Preporuka!

F.B., 1. srpnja 2020., Zagreb