Putovanje kroz svakodnevicu

Festival Europa u dvorištu, koji već treću godinu za redom služi kao uvertira u literarna događanja nakon ljetnog predaha, zatvorio je svoj program 2015. u društvu mladog španjolskog pisca Cristiana Crusata. 

Crusat već slovi za jednog od najperspektivnijih mladih španjolskih književnika što se i potvrdilo prije dvije godine, kada je njegovu tada objavljenu knjigu Kratka teorija putovanja i jedna pustinja literarni žiri Europske komisije nagradio Nagradom EU za književnost, a koji sada možemo naći u prijevodu Tanje Tarbuk.

Kratka teorija putovanja i jedna pustinja je jedna od rijetkih zbirka kratkih priča koja se može pohvaliti nagradom EU, pošto se zadnjih godina ta nagrada u većini slučajeva dodjeljuje romanima, a je li taj potez komisije pokazatelj da se literarni establišment i dalje fokusira na roman kao predstavnički literarni žanr ili zaista nema zbirki kratkih priča koje svojom formom i sadržajem mogu donijeti svježinu ovom pomalo podcijenjenom žanru, vjerojatno nikada nećemo saznati.

Kažem 'podcijenjeni' jer se nekako ne mogu oteti dojmu da je kratka priča, u očima pojedinih literata, još uvijek gledana kao zagrijavanje ili stepenica ka romanu. Istina je da zbog svoje strukture, koja ne zahtijeva mnoštvo likova i radnje, ona može biti savršeni start za svakog pisca u nastanku, no napisati dobru kratku priču, poput vrhunaca kakve nalazimo u djelima Čehova, O. Henryja, Raymonda Carvera i Flannery O'Connor, gdje istaknuti sklad kompozicije i sadržaja pretvara svakodnevni detalj u zanimljiv literarni uradak, nije lako. 

Srećom, Crusatova zbirka (koja sadrži šest priča) pokazuje nam da je kratka priča još uvijek zanimljivi žanr koji literarne i narativne eksperimente može čitatelju predočiti puno jasnije nego što u nekim slučajevima to čini roman. Tako njegove pripovijetke nerijetko krše uvriježene konvencije koje diktiraju kako ona treba izgledati, a unatoč tome ona ne pribjegava klasičnoj postmodernističkoj fragmentaciji na koju je čitatelj naviknuo. Naprotiv, u nekim slučajevima iz Crusatovog se pera daju isčitati 'klasični' uzori poput Čehova i Joycea što njegovim pričama daje privid klasične strukture što olakšava ulazak u tekst prije negoli bivamo povučeni za rukav i odvedeni na razna neobična literarna putovanja. 

Primjerice, u priči o Leni autor se poziva na nasljeđe Milorada Pavića i razbija četvrti zid u postmodernoj maniri, obraćajući se čitatelju na međi stvarnosti i fikcije koja je obgrljena motivom sna. Zanimljiv eksperiment odvija se i u priči Dualizmi u jedno mediteransko predvečerje s tri zvijezde u kojoj se vanjski opisi likova na plaži preklapaju s njihovim mislima točno u vremenskom okviru nastanka i razbijanja jednog vala o morski greben.

Kao što nas upućuje i sam naslov (a što nam je u razgovoru potvrdio i sam Crusat), putovanje je motiv koji ove priče, ponekad i indirektno, povezuje u jednu smislenu cjelinu. Naime, Crusat nam ne donosi putopis niti metafizička putovanja svojih likova koji se u jednom trenutku zagube u nekom sivom kutku literarne teorije, već nam prikazuje likove u svima dobro poznatim ritualima svakodnevnice koje ubrzo narušavaju trenuci epifanije u kojima se otkrivaju osjećaji samoće i anksioznosti kakve se svi dobro trudimo držati podalje od svakodnevnice, što je izvrsno predočeno u pričama Alien i Kratka teorija putovanja i jedna pustinja. 

Likovi koji su odvedeni na ta putovanja nisu omeđeni vjerskom ili nacionalnom pripadnošću, o njima samima znamo vrlo malo, što ih čini puno bližim čitatelju - oni mogu biti naši susjedi, lica na Mediteranu koja nikada nećemo susresti ili pak mi sami. Samim time, u trenutku kad Crusat svojim likovima otvara mali prozor vremena dopuštajući im da nakon dugo vremena zastanu i promotre prostor koji ih okružuje i oblikuje, on potiho priprema svog čitatelja na isto putovanje, poručujući nam svojim pripovijetkama da zastanemo i promotrimo neobičnu svakodnevnicu koja nas okružuje, a koju u većini slučajeva uzimamo zdravo za gotovo.