Sukladno važećim mjerama klub Booksa zatvoren je od 28.11. do 21.12. / Due to COVID-19 Booksa is closed from November 28th until December 21st.
Close
Page arrow
Piše: Sara Tomac

Putovanje do samoga sebe

Large 82794663 609202663213426 8515038982357123072 n Ilustracija iz knjige.
Naslov knjige: Dugog putovanja cilj Autor knjige: Michael Ende Prevoditelj: Anja Bastašić Izdavač: Mala zvona Godina izdanja: 2019
Četvrtak
16.01.2020.


Uz tri udarca cipelica petom o petu, "There is no place like home" odvelo je Dorothy iz Oza natrag u Kansas. Preduvjet je tome bio njen osjećaj pripadnosti određenim ljudima, određenom mjestu. Koje riječi mogu biti čarobne svojevoljnom usamljeniku bez znanja o nijansama međuljudske povezanosti? Je li neograničen prostor življenja omogućen nenavezanošću dovoljno topao i ispunjavajuć? Autor Priče bez kraja (Neverending Story, 1979.) Nijemac Michael Ende, najpoznatiji kao pisac fantastike za djecu i mlade (čemu nije odmogla ni njemu mrska kultna istoimena ekranizacija priče iz 1984. godine), u kratkom djelu Dugog putovanja cilj namijenjenom odraslima kombiniranjem stvarnog i izmišljenog pripovijeda o potrazi otuđenog osobenjaka za osjećajem doma.  

Priča je u orginalu dio zbirke iz 1992. godine naslovljene Das Gefängnis der Freiheit (Zatvor slobode) – već sam naslov upućuje na tematiku čije se nijanse provlače i kroz Dugog putovanja cilj te na preispitivanje kontradiktornosti, ili pak srodnosti tih koncepata. Kao i većinu svog opusa, i ovu pripovijetku Ende je oblikovao na razmeđi stvarnosti i fantastike, odnosno prekidajući i nastavljajući prostore poznatog svijeta začudnim i fantastičnim elementima, na što je utjecaj nesumnjivo imala imaginacija njegovog oca, nadrealističkog slikara Edgara Endea.

Nedavno uvršteno među najljepše domaće ovogodišnje knjige, hrvatsko izdanje priče upotpunjuju djela mladog zagrebačkog ilustratora, grafičara i slikara Dominika Vukovića. Na dvadesetak izvrsnih ilustracija Vuković je izdvojio i vizualno izrazio najvažnije trenutke i prizore Dugog putovanja. Njegovi ekspresivni uratci kompozicijski su jednostavni i minimalistički organizirani, a kao najjače izražajno sredstvo koristi boju – posebice je uznemirujuća žarko crvena, najprisutnija uz turbulentne događaje i stanja iz priče. Vuković je, čini mi se, svoju pritajenu turobnost i provokativnost savršeno uskladio s Endeovom mračnom atmosferom i gotovo demonskim potencijalom njegovih likova. Možda najuspjelije ilustracije su one samog protagonista Cyrila, kojih ima nekoliko u knjizi, a koje narativ vizualno dodatno povezuju – na njima je jasna Endeova zamisao nedostatka pokreta na Cyrilovom licu i izraza "poput maske", ali u isto vrijeme korištenjem sve tamnije i ekspresivnije palete u portretiranju Vuković dočarava njegovo sve dublje potonuće i unutarnju tmurnost i nemir. 

Na nevelikom broju stranica knjige ne susrećemo previše likova, no Ende ih nam u malo poteza približava toliko da pomislimo da ih poznajemo kao da smo pročitali čitav roman. Bez previše suptilnosti i zadrške, uz uvijek prisutnu ironiju, Ende jasno i britko artikulira srž nečije osobnosti i prirodu unutarnjih konflikata, kao i problematičnost i iskvarenost samog društva.

(Anti)junak Dugog putovanja, Cyril, sin je Lorda Basila Abercombyja, diplomata u službi kraljice Viktorije, a kroz priču pratimo njegovo odrastanje i život. Ono se odvija na uzastopnim putovanjima na kojima ga, umjesto hladnog i uvijek zauzetog oca, odgaja prateće osoblje. Već je na početku jasna samoća i otuđenost koja poput visokih, masivnih zidova bez otvora guši svaki od likova – najtragičniji dvojac u tim odnosima i mučnim komunikacijama su otac i sin koji s krajnjim naporom podnose prisustvo jedno drugoga.

Lord Basil Abercomby udžbenički je primjer emocionalno odsutnog oca, neuključenog, ravnodušnog i nezainteresiranog za sinov život. Izostanak zdravog uzora kod Cyrila razvija apatičnost, nerazumijevanje drugih i neprilagođenost obrascima ponašanja. Da je Ende priču krenuo razvijati u možda nekom drugom, mračnijem smjeru, sasvim bismo uvjerljivo mogli zamisliti Cyrila kako stasa u recimo, sadista. Možda njegova najveća nesreća je to što ga otac koristi kao oruđe osvete njegovoj majci koja ih je ostavila – nedopuštanjem njene komunikacije sa sinom, a u isto vrijeme i sam ga ignorirajući, Cyrilu nameće zbunjujuću ulogu nečijeg, i ničijeg djeteta.

Temeljna disonanca njegova karaktera proizlazi iz čežnje da ispuni neki inherentni dio sebe, prazninu čije definicije isprva nije svjestan – čekao je da osjeti povezanost, pripadnost, ukorijenjenost u nekom dijelu svijeta, nešto što bi nazvao domom. Odrastajući na očevim putovanjima, bez fizičkog i emocionalnog okrilja, pojam doma i čežnje za njim Cyrilu je neshvatljiv, što si osvijesti u jednom trenutku i taj nepoznat osjećaj odlučuje istražiti. Međutim, pred nemogućnošću doživljavanja osjećaja doma, on nakon određenog vremena od stizanja do cilja odustaje – putovanje samo sebi postaje svrha: "Sveo je svoju situaciju na formulu: dužina puta u obrnuto je proporcionalnom odnosu prema  mogućnosti da se želi stići do cilja. I u tome je, po njegovu mišljenju, ležala ironija sveukupnih ljudskih težnji: pravi smisao svakog očekivanja upravo je u tome sa ono zauvijek ostane neispunjeno, jer svako ispunjenje mora u krajnjoj liniji završiti u razočaranju."

Preokret u njegovom životu i udarac ravnodušnosti s kojom proživljava svijet zadaje slika u posjedu trgovačkog savjetnika Jakoba von Erschla znakovitog naziva Dugog putovanja cilj. Na njoj prikazana mliječno bijela palača na stijeni usred doline opkoljene brdima postaje Cyrilovog dugog putovanja cilj. S njom u priču ulaze fantastični elementi – iako malih dimenzija, Cyril na njoj prepoznaje čitav dijapazon bajkovitih likova i detalja, i njemu ona postaje ono što je Priča bez kraja drugom Endeovom junaku Bastianu, ili Oz Dorothy: biva uvučen u nju, postaje dio nje, osjeća se kao da pripada unutar tog naslikanog, šarenog pejzaža. Njeno otkriće Cyrilov je susret sa samom sobom – izoliranost i nedostupnost netaknute bijele, sjajne palače preslika je njegovog usamljenog postojanja.

Taj susret diktira ostatak radnje. Njegova prva otkrivena životna strast postaje mu nit vodilja koju će mahnito slijediti do samog kraja priče: "Pomisao da je ona u tuđim rukama i da u nju mogu buljiti tuđe glupe oči izazivala je u njemu jednostavno fizičku mučninu, onakvu kakvu u ljubomorna ljubavnika izaziva pogled na javno izloženu golotinju njegove obožavane." Vodeći se principom da su u ratu "opravdana sva sredstva koja na kraju vode pobjedi", Cyril ustraje u namjeri da Dugog putovanja cilj posjeduje. Opčinjavajuća priroda slike, koja samo na njega djeluje, nagna ga na pomisao da palača nije tek plod nečije mašte, već negdje mora postojati – on sam mogao je, štoviše, nekad u njoj stanovati jer "ono što nazivamo stvarnim, samo je infitezimalni trenutak sadašnjosti koji je već prošao čim o njemu želimo promisliti. Kako možemo biti sigurni da nismo stvoreni tek jutros, sat prije, trenutak prije, s već spremnim sjećanjem na trideset, sto ili tisuću godina? Nema sigurnosti, jer ne znamo što je sjećanje uistinu i odakle dolazi." S Cyrilovim poniranjem u prostore oslikane palače, kao Dorian Gray u vlastiti portret, u priči se stvarnost još jače sljubljuje s fantastičnim te on kreće na (anti)junačko putovanje s ciljem njenog pronalaska i zaposjedanja.

Cyrilova potraga za palačom epsko je putovanje do samog sebe i nečeg što bi nazvao samo svojim, no njena izoliranost čini je nedohvatljivom za ikoga osim njega, čime radi začarani krug okupiranosti sobom i svoje zidove podiže još više i neprobojnije. Završetak knjige, kao zapravo i sve misli koje se njome provlače, Ende nenametljivo daje čitatelju da prosudi i interpretira – koja je stvarna težina čežnji i žudnji? Hoće li osvajanje palače Cyrila učiniti zadovoljnim i ispunjenim, ili je ljudska sudbina vječito traganje, osvajanje, novo iščekivanje i do u beskraj konstruiranje smisla postojanja? Ako je dom tamo gdje je srce, može li ga pronaći netko tko ni vlastito srce nije nigdje smjestio? Možda Cyril do palače nikada nije ni došao, ili je postojala samo njemu, jednako otuđenom. Osobno, prisvajanjem možda najočiglednije poruke priče, mogu zaključiti da pripadnost svijetu ne može se ostvariti beskompromisnom usmjerenošću na sebe i vlastite želje, sloboda nije jednoznačna i nepodložna varljivosti, i cilj ne postoji sam po sebi, već ga izgrađujemo i prilagođavamo suživotom i u suglasju s drugima.        

Kao što su otvoreni i neshvatljivi prolazi između stvarnosti i mašte, barem kod Endea, ostaje otvoren i Dugog putovanja cilj. Sloboda kojom raspolažemo u tumačenjima, nadamo se, neće postati čudovišna kao ona njegovog junaka. Privlačnost knjige na općenitijoj razini leži u jasnom i neopterećenom pripovijedanju i radnji prožetoj nadrealističkim elementima. Ono što će nas za nju dublje i trajnije vezati sugestivni su likovi obojeni ironijom koje, bili dobri, loši, ili, mnogo češće, nešto između, nećemo olako shvatiti, te misli o ljudima, svijetu i smislu koje Ende kroz njih nenametljivo šalje. Kvaliteta priče očituje se i u tome što, premda broji već više desetljeća, i danas može svakom ponaosob biti aktualna i intrigantna. Priznata vizualna ljepota knjige tek je nagovještaj ljepote jezika, karakterizacija i ideja kojom vrvi unutar korica.

Ovo izdanje korak je naprijed u shvaćanju Endea i kao pisca za odrasle, na čemu je i sam inzistirao, i dobrodošlica njegovim nastojanjima da obogati i zainteresira druge svojim idejama i svjetovima.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu