Problemi koji se stalno vraćaju

Talijanski književnik, kritičar, esejist i ugledni germanist Claudio Magris, jedan od gostiju ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti, rođen je 1939. u Trstu. Bio je profesor njemačke književnosti u Trstu, a u jednom kraćem periodu života ('94.-'96.) obnašao je i dužnost zastupnika u talijanskom parlamentu.

Claudio Magris autor je tridesetak knjiga, te dobitnik uistinu brojnih nagrada i priznanja od kojih ovom prigodom možemo spomenuti Prix du Meilleur Livre Étranger (1990.), Premio Strega (1997.), Premium Erasmianum (2001.), Premio Príncipe de Asturias (2004.) i Friedenspreis des Deutschen Buchhandels (2009.)

Al' povijesti nije kraj zbirka je tekstova (većinom kolumni objavljenih u Corriere della Sera) u kojima se Magris bavi pitanjima etike, morala, estetike, povijesti i politike. Mnoga od tih pitanja teška su i na njih je nemoguće odgovoriti jednim, jedinim ispravnim odgovorom. 

U tekstu Razlozi zakona i razlozi srca, primjerice, Magris piše o sudskom procesu protiv čovjeka optuženog da je supruzi isključio respirator koji ju je tjednima i mjesecima održavao na životu u stanju ireverzibilne kome. I sami suci dvojili su bi li se suprugu optuženoga u takvom stanju uopće moglo smatrati živom. Na koncu, donesena je oslobađajuća presuda. Čin optuženog protumačen je, ispravno, kao čin milosrđa iako bi, da su se slijepo držali zakona – čovjek mogao biti optužen za ubojstvo. 

U tekstu Kako reći istinu Magris i iz svog vlastitog iskustva postavlja još jedno teško pitanje i pokušava dati odgovor: Kako, kada, do koje je granice dozvoljeno, dolično ili nedolično reći istinu nekom bolesniku čije stanje je bezizlazno, a da on to i ne zna?

Jedna je stvar voljeti istinu, kaže Magris, a druga je stvar biti nastran ili fanatik – postoje načini, oblici, prilike i trenuci u kojima se može reći istina. Ako bolesnik neizostavno želi čuti istinu o svojem stanju (kao što je Magrisova supruga htjela), pa ma kakvo ono bilo, liječnik je u tom slučaju dužan i reći istinu. Ali što kad bolesnik ni po koju cijenu ne želi čuti istinu? Liječniku se nameće preteško pitanje – što učiniti, reći ili prešutjeti istinu, prikriti je ili ublažiti?

Prizori divljačkog nasilja na stadionima i poslije utakmica kad horde huligana uništavaju sredstva javnog prijevoza, maltretiraju sve oko sebe, a adekvatna kazna najčešće izostaje, potaknuli su Magrisa na oštar tekst Stadion za delikvenciju koji završava nimalo ohrabrujućim zaključkom – navijačko nasilje događat će se i dalje jer nijedna talijanska vlada u ovom pitanju nije se ponašala odgovorno.

Claudio Magris bez ustezanja piše i o nasilju u vojsci, među mladima u školi, o najrazličitijim strašnim zločinima počinjenim prije više desetljeća, a koja nas i danas progone, kaznama i oprostu, o beskonačnoj gluposti zla, o mnogim pitanjima vezanim uz crkvu, o terorizmu, netrpeljivosti i netoleranciji. Neki od tekstova pisani su prije deset, petnaest ili više godina, ali teme kojima se Magris bavi (i način na koji ih obrađuje) stalno se, iznova vraćaju pred nas jer, očigledno, bez obzira gdje smo u vremenu i prostoru, nismo našli prave odgovore na probleme koji nas izgrizaju.

Glupost i zlo su, čini se, neuništivi i u Al' povijesti nije kraj nailazimo na jasna, nedvosmislena upozorenja  - ne dođe li do velikog preokreta u načinu razmišljanja, spremnosti na otvoren dijalog, civilizacija će se nepovratno urušiti.  

Za kraj, osim ove, u hrvatskom prijevodu možete pronaći i niz drugih Magrisovih knjiga, najnovija od njih je roman Obustaviti postupak, također u izdanju Frakture.