Priče veće od života

Napredak je ono čega u filozofija nema, niti ga ikada može biti. Za takvo što morala bi imati vlastite, stvarne probleme. I iskonske vlastite metode njihova rješavanja, a po Ludwigu Wittgensteinu (kasnom Wittgensteinu), upravo nema ni jedno ni drugo. Filozofija ima jezik i njegove pomutnje. Kao i uvijek otvorenu mogućnost da se u tom jeziku i kroz njega prisjećajući se oslobodi te zbrke. To je sve. Ništa na ovom svijetu nije nam samo po sebi skriveno. Ovo je novi put kojim 1929. kreće Wittgensteinovo mišljenje. John Maynard Keynes, u to vrijeme vjerojatno najpoznatiji i najutjecajniji ekonomist na svijetu, sredinom siječnja 1929., zabilježio je: "Bog je stigao, sreo sam ga u vlaku koji polazi u pet i petnaest."

Jasno, Keynes misli na autora djela Tractatus logico-philosophicus, koji je od 1911. do početka rata boravio na Otoku i nesumnjivo ostavio neizbrisiv trag. Ludwig Wittgenstein studirao je na Cambridgeu kod Bertranda Rusella, a poslije rata, zarobljeništva, godina koje je proveo radeći kao učitelj po austrijskim zabitima, vrtlarski pomoćnik u samostanu i arhitekt, nekadašnji milijarder vratio se 1929. u Cambridge.

Proljeća iste godine u bajkovitom švicarskom Davosu upriličena je rasprava između 54-godišnjeg profesora Sveučilišta Hamburg, te autora Filozofije simboličkih oblika Ernsta Cassirera i petnaest godina mlađeg Martina Heideggera, zvijezde koja je dvije godine ranije objavom čuvenog djela Bitak i vrijeme, privukla pozornost cijelog filozofskog svijeta. Bio je to, prema ocjeni američkog filozofa Michaela Friedmana (i ne samo njega), prijelomni događaj, prekretnica u filozofiji 20. stoljeća.

Prizorima iz lječilišnog hotela u Davosu koji je Thomasu Mannu poslužio kao inspiracija za Čarobni brijeg (1924), Wolfram Eilenberger otvara Doba čarobnjaka: veliko desetljeće filozofije 1919.-1929. Potom se vraća na početak, u 1919., prvu poslijeratnu godinu i kroz osam dinamičnih poglavlja kronološki gradi usporednu biografiju četvorice filozofa koji su svojim djelima obilježili ovo burno desetljeće. Riječ je o Ernstu Cassireru (1874. – 1945.), Martinu Heideggeru (1889. – 1976.), Walteru Benjaminu (1892. – 1940.) i Ludwigu Wittgensteinu (1889. – 1951.).

Wolfram Eilenberger (1972) je filozof, kolumnist tjednika Die Zeit, dugogodišnji urednik časopisa Philosophie Magazin, objavio je devet knjiga, a upravo je Doba čarobnjaka u Njemačkoj dosegnula status bestselera. Do danas je prevedena na dvadesetak jezika, no osim neosporne stručnosti, Eilenberger ovdje nudi i nešto više. Oslikavajući uvjete u kojima se velika četvorka uspinje na filozofski Olimp, autor s lakoćom i uz mnoštvo detalja uspijeva oživjeti razdoblje od kojega nas danas dijeli cijelo stoljeće. Jednako tako uspijeva mu približiti nam Cassirera, Heideggera, Benjamina i Wittgensteina, tako da nam se poslije blizu 400 pročitanih stranica čini kako ih poznajemo jednako dobro kao dugogodišnje prijatelje ili članove najbliže obitelji.

Ljudi iz HBO-a i drugih televizijskih kuća u stalnoj su potrazi za velikim, originalnim pričama. Ne znam je li netko od njih čitao Doba čarobnjaka ili možda već i kontaktirao autora, ali ovo je svakako priča veća od života.
Lutalica Walter Benjamin, autor Podrijetla njemačke žalobne igre, veliki esejist i teoretičar kulture, u stalnoj je besparici, oženjen je, ima dijete, ali kada ode na Capri silno se zaljubi u Latvijku Asju Lacis (koja je također u braku i ima dijete), pa zbog nje poslije odlazi i u Rusiju. Prijateljevao je s Brechtom, Hesseom, Lukácsom, Blochom, živio i preživljavao u Parizu, Berlinu i Moskvi. Na koncu, u pokušaju da se domogne SAD-a, 1940. u Španjolskoj je počinio samoubojstvo.

Što tek reći o Witgensteinu koji se u prvoj godini poslije rata u korist sestara i brata odriče silnog obiteljskog bogatstva i narednih nekoliko godina radi kao učitelj u austrijskim provincijama. Živi isposnički, na rubu neimaštine, osim Tractatusa i Filozofskih istraživanja, u toj učiteljskoj fazi piše Rječnik za osnovne škole, poslije se okuša i kao vrtlar, pa s prijateljem arhitektom radi na sestrinoj kući. Cijelo to vrijeme Rusell i društvo s Cambridgea pokušavaju ga nekako nagovoriti da se vrati i napokon doktorira, što ovaj na kraju i učini. Početkom 1930. dobio je mjesto profesora na Cambridgeu, a kada ga pitaju koji naslov navesti za njegov kolegij, Wittgenstein dugo razmišlja i onda kaže: "Filozofija, a što drugo?"

Heideggerov život možda nije bio tako buran kao Benjaminov ili Wittgensteinov, ali i on je imao svojih avantura. Najpoznatija je ljubavnička epizoda s Hannah Arendt. Siječnja 1933. imenovan je rektorom Sveučilišta Freiburg, član je NSDAP-a, a studente upućuje na Führera "koji jest današnja i buduća stvarnost Njemačke i njezin zakon." Ovaj moralni sunovrat "nagrađen" je poslije rata zabranom predavanja na Sveučilištu, a odmah potom i umirovljenjem.

S druge strane, Ernst Cassirer stoluje u Hamburgu gdje na raspolaganju ima čuvenu Warburgovu biblioteku, ali već sredinom dvadesetih on i njegova supruga na vlastitoj koži osjećaju narastajući antisemitizam. U svibnju 1933. prisiljen je izbjeći u Švicarsku, a potom i u SAD.

Veliko desetljeće filozofije koje su, svaki na svoj način, obilježili Benjamin, Wittgenstein, Heidegger i Cassirer, bilo je ujedno i vrijeme kada se Europa nalazila na raskrižju – demokracija ili diktatura i mrak. Znamo kako je završilo. Stotinu godina poslije Europa je opet na raskrižju, vrijeme do raspleta možemo kratiti uz Eilenbergerovo Doba čarobnjaka, knjigu koja je, kako dobro kaže Lydia von Freyberg, istovremeno nadahnuće i upozorenje. 

Booksino Vijeće za germanistiku posebno želi istaknuti velemajstorski prijevod Ines Meštrović. 

Izvor fotografije: Fraktura.