Potresno, ne i kontroverzno

Izbjegavam čitati najave tabloida o knjigama koje namjeravam pročitati. No kako je to poprilično teško izbjeći, izjave poput 'šokantno', 'kontroverzno' i 'drugačije' nastojim jednostavno – ignorirati. Ukusi se razlikuju i o njima se mora raspravljati, ali ispraznost i, zapravo, netočnost ovih prenapuhanih riječi nerijetko navode čitatelje na potragu za elementima šoka, kontroverze ili različitosti, a ne na pravi smisao knjige koju čita. 

Autofikcija Hitomi Kanehare, također, pompozno je najavljena i nije lišena ovih atributa. To se dogodilo i s njezinim prvijencem Zmije i naušnice kada je trenutno ovjenčana titulom kontroverzne japanske književnice. Ne možemo poreći kako nas mediji bombardiraju mnogobrojnim bizarnostima čiji je korijen upravo u ovoj dalekoistočnoj državi, no čitajući njezin drugi roman, čini se kako je i svačiji život ispunjen određenim brojem bizarluka, a što ovisi o osobi koja ga interpretira. 

Iako su neki kritičari ovaj roman okarakterizirali kao svojevrstan autobiografski zapis, taj se element u ovom romanu čini posve nevažnim. Događaji opisani u njemu čine okosnicu odrastanja glavne junakinje, no povezivanje protagonistice Rin i same autorice sasvim je nepotrebno. Autofikcija se sastoji od četiri poglavlja koja se odvijaju retroaktivno: pripovjedačica prvo govori o sadašnjosti te se potom vraća u prošlost, odrastanje, gotovo – djetinjstvo. Njezina je 'sadašnjost' pomalo psihotično usredotočena na supruga i njihov međuodnos, njihove razgovore koje Rin neprestano iznova analizira i propituje. Propituje i sve njegove postupke, ponašanje, svemu daje neko svoje logično objašnjenje kojim često odaje dojam pomalo neuravnotežene ili jednostavno – prejako fokusirane i zabrinute osobe. 

U sva četiri poglavlja, Rin se nalazi u određenim romantičnim ljubavnim odnosima. Naposljetku, odnosno na početku je to njezin suprug, a prije je to bila nekolicina mladića s kojima je pokušavala ostvariti neku vrstu intime, no to joj ni u jednom odnosu nije posve uspjelo. Razloga je mnogo, od djetinjastog ponašanja, neiskustva, vjerovanja pogrešnim osobama, želje za dokazivanjem do težnje za pripadnošću nekome. Odnosi su razmatrani na različite načine: od Rinine autoanalize do njezinih razgovora s prijateljima kojima, zapravo, nimalo ne vjeruje. 

Autofikcija se snažno ističe upravo u prvom poglavlju kada sama pripovjedačica detaljno propituje sve što joj se događa i pokušava shvatiti one koji je okružuju, ali i samu sebe. U ostalim se poglavljima čini kako jednostavno prepričava svoje odrastanje, s tek ponekom preciznijom analizom svega onoga što je radila i što joj se događalo. 

Rinin život nije nimalo šokantan i kontroverzan. On je ispunjen brojnim analizama koje nisu nikakva novost u životima žena diljem svijeta. Rin to čini predano i nerijetko djeluje kako joj upravo to pomaže da preživi (iako poprilično često i intenzivno razmišlja baš o kraju života). Hitomi Kanehara svoj književni stil ispunjava brojnim psihoanalitičkim elementima čime roman često nalikuje kakvom romanu struje svijesti, a odmah potom kronološkim zapisima ljubavničkih odnosa mlade Japanke koji čine njezin život. 

Prosječnom se čitatelju može naoko učiniti kako je nekad teško pratiti njezin tok misli, no jednostavnost rečenica kojima opisuje 'svoj' život čini ovaj roman čitateljski pitkim i veoma zanimljivim. Kanehari je nepoznata cenzura vlastitih misli što je vidljivo i u tekstu koji ne poznaje eufemizme i sinonime. Sve se naziva svojim kolokvijalnim nazivom, seksualna sloboda je vidljiva i naglašena u brojnim retcima romana čime se život protagonistice čini transparentnim i opipljivim. 

Šokantnost, kontroverza i različitost, na kraju, ostaju tek marketinški trikovi za pridobivanje neodlučnih čitatelja koji, nakon čitanja ovog romana, neće ostati razočarani mladim snagama japanske književnosti. Iako Japan uistinu jest fizički daleko, zahvaljujući odličnom prijevodu Marine Horkić i V.B.Z.-u, postaje nam opipljivo i intimno blizu.