Nesretna majka i Sin Božji

Iako vjerojatno neće izazvati brojne kontroverze u religijskim krugovima, ponajprije zbog ponešto slabije marketinške propagande od one kakvu je imao Brownov Da Vincijev kod, roman Evanđelje po Mariji Colma Toíbina ispunjen je rečenicama koje bi se mogle protumačiti na razne načine, a nerijetko baš na one koje nisu u skladu s kršćanskom doktrinom. Makar možda neće dobiti nagradu nekoga od vatikanskih zaposlenika, Toíbinova knjiga zaslužuje barem profane laude. 

I dobila ih je. Evanđelje po Mariji irskom je piscu 2013. omogućilo završnicu jedne od najprestižnijih književnih nagrada, Man Booker, a svoj obol auditivnoj izvedbi ove knjige dala je Meryl Streep, višestruko nagrađivana glumica. Toíbin je raznovrstan pisac i ne libi se upuštati u mnogobrojne književne rodove i vrste. Tako, osim romana, piše i drame, kratke priče, publicistiku, eseje, ali i književne kritike. A za većinu svojih djela, primio je mnoga priznanja.  

Evanđelje po Mariji realističan je prikaz Bogorodice, njezinih potpuno svjetovnih razmišljanja, strahova i razočaranja. Marija je upravo u ovoj knjizi prikazana kao punokrvna žena, a ne tek inkubator Sina Božjeg. Toíbin joj je dopustio "da govori, da bude bijesna i glasna, što je zapravo očekivana ljudska reakcija budući da joj je vlastiti sin razapet i da je ona to prisiljena gledati. Njezin glas tijekom cijelog romana nitko ne prekida i tu je njezina moć'', kako je objasnio sam autor. 

Marija iz biblijske plastificiranosti ovim romanom prelazi u trodimenzionalnu osobu čiji svjetonazor postaje puno opipljiviji, s obzirom na Toíbinovo majstorsko realistično opisivanje Marijinih osjećaja. Samim time, njezini se snažni majčinski osjećaji dodatno naglašavaju te ona prestaje biti jednoličan lik iz Svete knjige: ''Najčudnije u svemu bilo je to što sam ga zbog te moći kojom je zračio voljela i željela zaštititi još više nego onda kada je nije imao... Vidjela sam nešto što naizgled nije imalo prošlosti, nešto što je naizgled došlo niotkuda, nešto što sam, bilo u snovima ili javi, pokušavala zaštititi i prema čemu sam osjećala nepokolebljivu ljubav'' (str. 62)

Ova knjiga ne prikazuje cjelokupan život Marije već nekoliko njezinih posljednjih godina, baš kao i suočavanje sa sinovljevom odsutnošću, distanciranošću i onim najbolnijim trenutkom - njegovom smrću. Isus je prikazan poprilično samouvjereno, gotovo s izostavljenim ljudskim obilježjima i djeluje poput kakvog narcističkog vladara (''Moj sin pojavio se u raskošnoj odjeći koju je nosio kao da na nju polaže prirodno pravo.'', str. 53). On se, zapravo, rijetko spominje iako je njegov duh sveprisutan u cijelom romanu.

Marija je žena koja je osuđena na neprestano bježanje, kako od svojih neprijatelja, tako i od svojih prijatelja, a samim time i same sebe. Upravo je to čini ogorčenom i povrijeđenom. Bježi jer je poistovjećuju sa sinom, bježi jer je smatraju njegovom sljedbenicom, odlazi jer ne smije ostati. Marija ne opravdava njegove postupke, Isus joj svojim ponašanjem i načinom razmišljanja sve više postaje stran, a ni u kojem slučaju ne može shvatiti njegovo umiranje kako bi spasio ljudski rod. 

Poput svake majke, njezina je tuga neutješiva i ona jednostavno ne može i ne želi shvatiti njegovu žrtvu namijenjenu cjelokupnom čovječanstvu, a što pokazuje i obraćanjem svojim progoniteljima: ''Pobjegla sam prije nego što je završilo, ali ako već tražite svjedoka, onda ću vam nešto reći: vi kažete da je iskupio svijet, a ja kažem da to nije bilo toga vrijedno. Jednostavno nije bilo vrijedno.'' (str. 114)

Osim što se upustio u obradu jedne od najsvetijih osoba u kršćanskom svijetu, učinivši to na drugačiji i nimalo svet način, Toíbin je majstorski oživio upravo ženski lik. Istovremeno ju je učinio hrabrom i ranjivom, svetom i svjetovnom, no u svakom trenutku - bliskom čitateljima. Toibinov melankolični stil pisanja, jednostavni izrazi lišeni patetičnosti i fanatizma, učinili su ovaj kraći roman vrijednom literaturom i za one nesklone religiji. 

***

Razgovor s Colmom Toíbinom: Ivan je rock zvijezda Evanđelja