Nenormalnost kao svakodnevica

Rano jutros magla se spustila na grad. Još uvijek to nije bila ona teška zagrebačka magla i brzo se povukla, ali jesen je tu. Ove godine dolazi točno po voznom redu i nije nam to drago. Inače volimo jesen – vjerojatno najknjiževnije godišnje doba – ali već nas mjesecima upozoravaju: jesen će biti teška, doći će gripa i sve ostalo, a korona bi mogla ojačati. Što da se radi, ne možemo od 0 do 24 nadgledati stvarnost i strahovati. Slučajno, na stol nam je došla zbirka priča našeg susjeda Maura Covachica – Anomalije, i to je baš dobar način da otvorimo jesenju sezonu čitanja. Vrlo je sandorfovski što je prijevod povjeren Marku Kovačiću, autorovom prezimenjaku i zamalo i imenjaku. Da vas ne držimo u neizvjesnosti, odmah ćemo reći da je Kovačić obavio odličan posao, a to nam, evo, potvrđuju i stručnjaci iz Booksina odjela za talijanistiku.

Anomalija je nešto što odstupa od uobičajenog, nepravilnost u sustavu, neravnina na ravnoj površini, nešto što nas, ovakve normalne kakvi jesmo, može uznemiriti, usplahiriti. I koliko god mi ne željeli da nas se na taj način uznemirava, kako ćemo se dogovoriti oko toga što je normalno ako nam nitko i nikad ne gurne pod nos anomalije tj. Anomalije. Zato je tu Mauro Covachic koji je svoju zbirku pisao još tamo '95.-'96., a prvi put objavio 1998. U više od dva desetljeća stvari su se promijenile i mnogo toga što je nekad bilo nenormalno – danas je uobičajeno i posve normalno.

U tri od ukupno jedanaest priča Covachic se bavi Ovim Našim Prostorima tj. anomalijama djece i unuka svojih predaka. To su priče Početak (prva), Novi početak (šesta) i Konac unplugged (posljednja). Bile su, dakle, još devedesete i u podlozi svake od ove tri priče je rat. A u ratu, svakom ratu, nasilje, smrt i nasilne smrti su nenormalnost koja postaje svakodnevica.

Petar i Pavao je priča o sijamskim blizancima koji su po karakteru toliko različiti da to prerasta u anomaliju unutar anomalije. Svaka od jedanaest priča nosi svoju dozu nelagode i tuge, no autoru nije bila namjera uznemiriti nas samo radi uznemiravanja. Covachic, kako sam kaže, nije htio bježati ni od jedne teme koja ga je u to vrijeme opsjedala. Priča Bezolovni uznemirava na više načina. Kao prvo ispripovijedana je iz pozicije nasilnika koji je uvjeren kako je u crkvi, za vrijeme mise, slučajno sjeo pokraj Afrikanca kojega je s prijateljima par dana prije nesmiljeno zlostavljao. Drugo – priča je nastala po jednoj autorovoj reportaži, dakle temeljena je na stvarnim anomalijama. I na koncu, Bezolovni je, nažalost, priča koja je danas još aktualnija nego u vrijeme kada je pisana. Brojne današnje reportaže iz USA i Europe, ali i iz svakog drugog kutka svijeta, svjedoče o tome i društvu, društvima koja su nenormalnosti i anomalije uspjeli pretvoriti u nešto normalno. Naravno, zlostavljati i ubijati, i to najčešće iz puke obijesti, drugačije od sebe neće ili ne bi smjelo postati nešto normalno ili čak poželjno, ali kada se određena anomalija tako uporno ponavlja – postaje ili ona pravilo?

Nedugo prije Covachicevih Anomalija, pogledao sam Styx, film Wolfganga Fischera koji također upire prstom u zastrašujuću ravnodušnost društva prema nemoćnima.

Sve to priče su i pojave o kojima možda i ne želimo slušati, jer nas kao društvo uznemiravaju i premda volimo misliti o sebi kao o ljudima koji ne odobravaju takve anomalije, nenormalnosti i izopačenja, u isto vrijeme osjećamo i nemoć da to promijenimo. I zato bismo radije da, ako je moguće, uopće i ne znamo za njih. Prava je istina da nismo u nemoći učiniti nešto, nismo mi u pozicije žrtve, iako nas često uvjeravaju u suprotno. Negdje u sebi mi to sve dobro znamo i zato nam takve priče izazivaju osjećaj nelagode i uznemirenosti. Zato bi radije da ne znamo baš sve.

E, ali zato je tu Mauro Covachic koji će nam gurnuti pod nos Anomalije i barem nas na tren izbaciti iz udobnosti i drijemeža. Kada sve stavimo u nekakav širi kontekst, možda ovo što se događa i jest anomalija, možda će se dogoditi lančana reakcija, pa ćemo se, ne znali nas jadi, na vrijeme vratiti u normalu i odbaciti anomalije koje se gomilaju i postaju – novo normalno.

F.B., 23. rujna 2020., Zagreb 

Foto: Pexels.