Ljubav u deliričnom društvu

Južnoameričke reprezentacije ispale su sa Svjetskog prvenstva, ali zato se u Booksi ovog ljeta bavimo južnoameričkom literaturom. Tako je to u životu – negdje izgubiš, drugdje dobiješ.

Roman Bunilo kolumbijske književnice, novinarke i političke aktivistice Laure Restrepo (1950.) nije priča o vladavini Pabla Escobara i pogubnom utjecaju koji je čelni čovjek medellinskog kartela imao u svakom segmentu društva, ali se on poput zloduha provlači kroz cijeli roman.

Radnja ovog nagrađivanog romana smještena je u sredinu 1980-ih, a upravo je to razdoblje u kojemu je Escobar bio na vrhuncu. Pipci nevjerojatno moćnog narko-kartela iz Escobarovog rodnog Medellina držali su u smrtonosnom zagrljaju dijelove policije, vojske, politike, sporta. Od sredine sedamdesetih sve do Escobarovog kraja 1993. valjda ni sunce nije moglo izlaziti i zalaziti bez odobrenja ovog samozvanog Robina Hooda. One koji su odbili biti na njegovom platnom spisku čekalo je olovo (Plata o Plomo).

Kolumbija je tih godina bila u svojevrsnom stanju bunila – kriminalna organizacija teška 30 milijardi dolara kreirala je paralelnu stvarnost i trovala društvo na način koji je teško shvatiti. Roman Bunilo dijelom je refleksija prilika koje su tada vladale u Kolumbiji.

U osnovi je riječ o ljubavnoj priči između Agustine Londoño, odrasle u jednoj od najbogatijih obitelji u Bogoti, i Aguilara – nekadašnjeg profesora književnosti, kasnije dostavljača hrane za pse. Tek što se vratio s četverodnevnog puta, Aguilar primi telefonski poziv – neka što prije dođe u taj i taj hotel, te se pobrine za Agustinu koja se nalazi u lošem psihičkom stanju. Aguilar uistinu pronalazi Agustinu u sobi naznačenog hotela. Od tog trenutka on očajnički pokušava doznati što se zapravo dogodilo. Put do istine mukotrpan je i grana se u cijeli niz pripovijesti sežući daleko u prošlost Agustinine obitelji.

Povijest svake obitelji bremenita je tajnama, zamršenim odnosima, ljubavlju i nasiljem, opsjednutostima i ludilom. Ono što vidimo na prvi pogled samo je uljepšana slika. Iza prividnog sklada i obilja obitelji Londoño krije se mnoštvo nikad ispričanih ili posve prešućenih pripovijesti, a južnoameričke obiteljske priče, barem one literarne, još su mnogostruko zamršenije.

U srcu svakog velikog bogatstva, kažu, leži nešto mračno i ako dovoljno dugo kopaš vjerojatno ćeš u jednom trenutku zaći u taj mrak. Stariji Agustinin brat, kao i mnogi drugi pripadnici bogataških obitelji u to vrijeme, povezan je s Escobarom i poslovima svemoćnog medellinskog kartela. Mlađi je još tužnija priča – dijete koje je njezin otac premlaćivao vjerujući kako će na taj način učiniti od njega muškarca, a ona, Agustina, obredno bi ga poslije svakog premlaćivanja liječila svojim moćima.

Jedna vrsta bunila, delirija nije samo zahvatila Agustinu i njezinu obitelj – bunilo se poput zaraze proširilo cijelom Bogotom, na koncu i cijelom zemljom. Danas znamo kako je sve to završilo – nasiljem, baš kako je i počelo. Tijekom osamdesetih autorica romana Laura Restrepo na vlastitoj je koži iskusila ponešto od tog ludila. U to vrijeme imala je važnu ulogu u pregovorima s gerilcima i na koncu morala napustiti zemlju na pet godina.

Tijekom tog razdoblja pisala je kolumne za meksičke i španjolske novine, a 1989. objavila i svoj prvi roman Otok strasti. Bunilo je završila 2004. i za njega, među ostalim, dobila uglednu nagradu Alfaguara. Posljednjih godina nemamo baš najbolji pregled zbivanja u južnoameričkoj književnosti, no ako je suditi po Bunilu – tamo je uvijek živo i ne bi bilo loše češće navratiti na taj književni karneval i prevesti ponešto.

U nakladničkoj kući Iris Illyrica ozbiljno se namjeravaju baviti baš latinoameričkim autorima i osim ovog romana poslali su nam još i Knjigu zagrljaja urugvajskog književnika Eduarda Galeana (1940. - 2015.) o kojoj će uskoro biti riječi na ovom istom mjestu.

***

Objavu ovog teksta sufinancirao je izdavač Iris Illyrica.