Naslov knjige: 1000 dana proljeća
Autor knjige: Tomislav Perko
Izdavač: vlastita naklada (Zagreb)
Godina izdanja: 2014.
Tomislav Perko: 1000 dana proljeća (Zagreb, vlastita naklada)
Bez imalo pretjerivanja, priznajem: već jako dugo vremena nisam pokušavala dozirati čitanje neke knjige. A to mi se dogodilo upravo s ovom, minimalno stotinjak stranica - prekratkom. Silno sam se trudila, no bezuspješno. Knjigu sam, nažalost, pročitala prebrzo. I to je zasigurno jedna od rijetkih zamjerki koju imam prema knjizi 1000 dana proljeća. Koliko god bezosjećajno zvučalo, drago mi je što je Tomislav Perko doživio financijski fijasko zbog kojeg je odlučio pobjeći iz grada u kojem je živio i od posla koji je radio. I o tome pisati.
Tomislava Perka virtualno sam upoznala preko projekta Thomas Love's Adventure gdje se dotični natjecao za 'Najbolji posao na svijetu' (za one koji ne znaju, tvrtka Jauntaroo nudila je plaću od 100.000 dolara osobi koja će godinu dana putovati, otkrivati lokalnu kulturu i objavljivati to na društvenim mrežama). Na kraju posao nije dobio, no to ga nije spriječilo da radi upravo to – putuje i piše, s ponešto skromnijim budžetom.
Perkov način putovanja podrazumijeva 'couchsurfing' (besplatno ugošćivanje stranaca u vlastitom domu i obrnuto, spavanje kod nepoznatih domaćina) i minimalne troškove vezane uz hranu i ostale neophodne stvari. Upravo zbog toga, ne čudi što je svaka stranica knjige ispunjena tucetom dogodovština s kojima se susreo tijekom svojih putovanja (prisustvovanje tradicionalnom vjenčanju u Bangladešu, sudjelovanje u raznim vrstama afričkih inicijacijskih obreda, vožnja sa švercerima i bivšim zločincima,..)
Osim upoznavanja s brojnim kulturama i tradicijama, Perko se tijekom svojih putovanja upoznao i s nekim vrlo neobičnim - samim sobom: "...svašta se nauči na putu. Jebeš školu, jebeš faks, život je najbolji učitelj...'' Perko tako, bez imalo uljepšavanja i s izostankom uobičajenih pretjerivanja kojem su nerijetko skloni svi koji pišu nešto iznimno osobno, čitateljima i samome sebi svakom novom rečenicom ogoljava jednu novu osobu, Tomislava Perka kao Putnika.
Ni u jednom se trenutku ne ustručava govoriti o pogreškama koje je (možda) učinio u životu (uglavnom se tiču nekih naglih i nepromišljenih poslovnih odluka koje su i dovele do njegova financijskog kraha), ne krije i neke ilegalne supstance koje je probao tijekom putovanja, ne srami se govoriti o kolopletu osjećaja koje je proživljavao dok je boravio u zemljama udaljenim i nekoliko tisuća kilometara. Iskreno i jednostavno, Perko čitatelju približava sve ono sa čime se jedan putnik može susresti na nekom putovanju, ukoliko je posve otvoren, ali i spreman proživjeti neka posve nova iskustva.
Perkov vodič tijekom cijelog putovanja je Cesta: njoj se obraća velikim početnim slovom, ona mu predstavlja ono što su nekim starijim piscima bili religijski junaci, vile, čežnja, ljubav. Cesta je ta koja uvijek pruža prave odgovore na prešućena pitanja, ona koja ga muči, ali i nagrađuje, koja ga uči strpljenju, pažnji i odgovornosti. Perko Njoj vjeruje i ljubavnički joj se prepušta.
Knjiga je podijeljena na 'dane' koji se ne nižu kronološkim slijedom već autorovim izborom, čime samo čitanje dobiva na dinamičnosti, a čitateljska znatiželja ni u jednom trenutku ne jenjava već neprestano nagoni na daljnje čitanje. Zbog Perkova opuštenog stila pisanja koji se na trenutke čini posve živim i glasnim, čitatelja ne napušta osjećaj i vlastite prisutnosti u nekima od priča (a to potpiruje i sama posveta na početku knjige: Tebi).
Osim brojnih iznenađenja s kojima se Perko susreo na putovanju, autor je i svojim čitateljima pripremio nekoliko iznenađenja tijekom čitanja, a koja su odlično zaokružila sve o čemu je pisao. Upravo zbog pregršta ugodnih iznenađenja i rečenica koje će i najtromije potaknuti na avanturizam i želju za promjenom, s nestrpljenjem očekujem nastavak koji Perko namjerava početi pisati najesen, negdje na jugu. A tada se nadam većem broju stranica ili samokontroli.
