Booksina terasa otvorena je svakim danom (osim ponedjeljka) od 10 do 18h. / Booksa's terrace is open from 10am to 6pm.
Close
Page arrow
Piše: Luca Kozina

'Izabrati priču koja ti se sviđa'

Large 202007181318000.202007171134070.frances

S naslovnice knjige.

Naslov knjige: Frances Autor knjige: Joanna Hellgren Prevoditelj: Nataša Medved (francuski) Izdavač: Sandorf Godina izdanja: 2020
Srijeda
07.04.2021.

Grafički roman nepravedno je zanemarena književna forma. Ovaj hibrid tekstualne i vizualne umjetnosti ne susreće se često u raspravama o takozvanoj ozbiljnoj književnosti. U kolektivnom se mentalitetu grafički roman, odnosno njegova kraća inačica strip (neki, doduše, izjednačavaju ova dva pojma – za Neila Gaimana je primjerice "razlika između grafičkog romana i stripa jednaka onoj između prostitutke i dame noći") uvrštava u "nisku" umjetnost, formu koja predstavlja uvod u svijet čitanja, ali koja se nakon određene dobi prevaziđe (strip se tako često povezuje s djecom, i to uglavnom muškom).

Međutim, prodor filmskih stripovskih ekranizacija u dvadeset prvom stoljeću, kao i čitateljski i kritički uspjeh pojedinih grafičkih romana (Maus Arta Spiegelmana, Persepolis Marjane Satrapi) vratili su fokus na stripove i grafičke romane te pokazali da oni mogu imati jednaku moć kvalitetne narativne i idejne izvedbe kao konvencionalnije književne forme poput romana ili kratke priče.

Svakako, u ovom svijetu ima mnogo grafičkih ostvarenja itekako vrijednih pažnje. Jedno od njih je Frances, grafički roman švedske autorice, ilustratorice i grafičke dizajnerice Joanne Hellgren (1981.) čije je integralno izdanje objavio Sandorf prošle godine (u originalu je Frances objavljen u tri zasebna dijela). Glavni lik je sedmogodišnja djevojčica Frances koja se nakon nerazjašnjene očeve smrti useljava kod njegove obitelji – živi s tetom Adom i senilnim djedom. Iako je roman nazvan po Frances i njena je perspektiva glavna, fokus se povremeno premješta i na druge likove. U istoj pripovjednoj liniji pratimo i Adu, koja se silom prilika mora posvetiti senilnom ocu udovcu.

Iako je iz dinamike odnosa strogog oca i šutljive kćeri očito da ispod površine tinjaju nerazriješeni sukobi, ovaj trio čini jednu netipičnu obitelj. Ada i Frances razgovaraju iskreno i ravnopravno, Frances se povremeno druži s djedom (kojeg svaki dan mora uvjeravati da ona nije svoj otac August), a Ada se noću sastaje sa svojom djevojkom Louise, spisateljicom koja sa svojim psima živi u istoj zgradi kao i ona. Louiseina jednostavnost, otvorenost i tankoćutnost djeluje oslobađajuće na Adu na kojoj leži najveća odgovornost za bolesnog, ali i emocionalno zatvorenog oca.

Radnja se ponekad vraća u prošlost, kad je Francesin otac August još bio živ i kad su živjeli nomadski (August je često radio privremene i teške fizičke poslove) u zabačenim dijelovima zemlje. Ovaj nekonvencionalan životni stil i Augustove ležerne i prijateljske odgojne metode su u suštoj suprotnosti s onim malograđanskim koji simbolizira grad, odnosno druga očeva sestra Anne i njena djeca koji ponekad posjećuju Frances. Ispod njihove uglađene vanjštine i prvotne simpatije prema djevojčici bez oca nalaze se ljubomora i zloba (Frances s djecom upada u svađu jer tvrde da joj se otac ubio, u što ona ne vjeruje). Francesinu prilagodbu ne otežava samo rodbina, već i škola u kojoj je autsajder, ali se ipak uspijeva fizički oduprijeti vršnjačkom nasilju.

U drugom dijelu knjige uvodi se druga pripovjedna linija koja zalazi još dalje u prošlost – u vrijeme kad je Frances začeta. Tu se prikazuje odnos majke Ester i oca Augusta, kao i odnos Augusta sa svojom obitelji, pogotovo s Adom). Ovdje saznajemo više o pozadini Francesine obitelji – Ester dolazi iz siromašne obitelji s puno djece i radi kao dadilja, a August radi različite slabo plaćene poslove daleko od svoje obitelji s kojom ima zategnute odnose. Komunicira samo s Adom od koje ponekad traži novac. Ovakva isprepletenost sadašnjosti i prošlosti podsjeća na činjenicu da puno toga nasljeđujemo od svojih predaka i na to da njihove odluke odjekuju u našim životima, pogotovo u djetinjstvu. Isto tako, primjer Ade koja se mora iseliti iz svog stana, ostaviti posao i sasvim posvetiti ocu koji je nikad nije prihvaćao ilustrira koliko je ponekad teško otrgnuti se od toksične obitelji.

Crtež je jednostavan i podsjeća na dječji – nema previše detalja, u fokusu su ljudi, ali u scenama koje prikazuju snove linije postaju iskrivljene i zamućene laganim sjenčenjem. S obzirom na to da autorica koristi tehniku crtanja olovkom, prevladavaju crni, bijeli i sivi tonovi. Kombiniraju se oštri i mekani oblici, a trodimenzionalnost se postiže čestim sjenčenjem koje autorica koristi i u prikazu emocionalnih reakcija likova. Monokromatičnost naglašava tmurnu i tipično skandinavsko melankoličnu atmosferu priče. Međutim, poneki trenuci topline (npr. ohrabrujući razgovori između Louise i Ade i briga koju Ada pokazuje prema Frances) omekšavaju tu tmurnost i pojačavaju realističnost.

Uopće, Hellgren precizno i uvjerljivo ocrtava svoje likove usprkos ograničenjima stripovskih kvadrata, a da pritom ne razvodnjuje dinamiku radnje. Primjerice, odlično su prikazani likovi Ester i Augusta, Francesinih jedva punoljetnih roditelja. Ester na izlasku iz rodilišta bježi od preteške i za nju besmislene odgovornosti odgoja. Ona je zapravo htjela pobaciti, ali nedostupnost sigurnog pobačaja i Augustovo nagovaranje je prisile da rodi. Njena nevoljkost za odgojem i negativan stav ("Meni je to samo ponavljanje", "Meni je to tužno... čemu sve to?") proizlazi iz ionako velike odgovornosti koju ima prema djeci svoje poslodavke i odgovornosti kao najstarije kćeri u obitelji. S druge strane, August je oduševljen kad sazna da će Ester roditi i čim se Frances rodila zasipa je ljubavlju, ali je neosjetljiv na Esterine potrebe nakon poroda. Isto tako, iako kasnije prema Frances pokazuje ljubav i blag je prema njoj, povremeno se ponaša neodgovorno (primjerice, ostavlja je s nepoznatim ljudima dok radi i vodi je sa sobom na zabave).

Pripovjedne linije naposljetku se spajaju u otvoreni kraj koji ostavlja prostor za nadu da će se u drugom dijelu Francesinog života naći i nešto boje. Kao što na jednom mjestu kaže njena teta: "Možeš uvijek izabrati priču koja ti se sviđa. Jednoga dana možda ćeš znati je li ta ona prava."

Iako naoko jednostavna priča o djetinjstvu jedne usamljene djevojčice, Frances otvara širok dijapazon tema: pitanje roditeljstva – imati ili ne imati djecu, odnos društva i obitelji prema LGBT osobama, bolest, odnos odraslih prema djeci (suprotstavlja se ravnopravan i pažljiv odnos s obraćanjem svisoka i bez imalo obzira prema dječjim osjećajima i mislima) i obrađuje ih na neposredan, ali nimalo banalan način. Upravo je zato ovaj grafički roman kvalitetno štivo u kojem jednako mogu uživati i mlađi i stariji čitatelji.

Crteži iz stripa. Izvor.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu