I lisice, i spremačice, i prijateljice

Sretan 8. mart!

Iako na portalu koristimo svaku priliku da pišemo o ženskoj književnosti, onoj koju stvaraju spisateljice i pjesnikinje, feminističkoj književnosti, danas smo posebno borbenog i slavljeničkog raspoloženja.

Stoga, kako bismo propisno obilježile 8. mart, pitale smo Booksine novinarke i kritičarke o njihovim književnim junakinjama, bilo autoricama, bilo napisanim ženskim likovima. Ovo su njihove favoritkinje!

Lucija Butković

Medij Lucije Berlin kao da nisu samo riječi. Njeni pripovjedni svjetovi dolaze pred čitatelja filmski montirani, u 4D tehnologiji. Mislim pritom na gustoću likova, na narativne prijelaze. Mislim i na ugođaj – pomalo inarrituovski Meksiko, kalifornijske laundromate. Kuće u kojima protagonistica-spremačica čita, iz čijih ormarića krade pilule.

Mislim, povrh svega, na poetiku koja (ženski) identitet demontira precizno, ali ne i didaktično. Koja položaj žena u drugoj polovici 20. stoljeća u Americi – temama rada, pobačaja i ovisnosti, među ostalim – ne tumači, nego umjetnički posreduje. Nije, stoga, čudno što se filmske adaptacije Berlin laća Pedro Almodóvar, sineast podjednako intrigiran boli i bojama. Zbog efektnosti jezika, u slučaju Berlin nameće se crvena boja – a, recimo, kratka priča Angelova praonica uključuje i njene druge nijanse: "vatru" alkoholizma, senzualnost, bijes.

I jednog starog Indijanca koji protagonisticu naziva crvenokošcem. Na to ona dodaje: "Sviđalo mu se moje ime, izgovarao ga je kao da je talijansko. Lu-či-a."

Luca Kozina

Roman prvijenac američke autorice Siri Hustvedt naslova Zavezanih očiju (1992., hrvatski prijevod 2004.) čija je tema razvoj ličnosti mlade žene Iris, studentice književnosti na njujorškom sveučilištu Columbia, zanimljiv je postmodernistički Bildungsroman.

U dvjestotinjak stranica kroz mračne, misteriozne likove i (fragmentiranu) radnju Hustvedt intrigantno tematizira česte feminističke teme - ženski identitet, bolest, odnos s/prema muškarcima, male gaze itd. Zanimljivo je što je roman (svjesno ili nesvjesno?) pisan kao svojevrstan odgovor na romane Paula Austera, inače autoričina muža. Kao čitateljici bilo mi je drago napokon vidjeti ženske likove prikazane kao usamljene i otuđene individue koje se bore s pitanjem identiteta. To me je ponukalo i da shvatim koliko su prethodno ženski likovi bili jednodimenzionalni i kao da im nije bilo dopušteno imati iste egzistencijalne dvojbe kao muškim likovima.

Iako obrađuje feminističke teme, autorici polazi za rukom da ih upakira u uzbudljivu, atmosferičnu i pitku prozu, a da im ne oduzme njihovu dubinu i kompleksnost. 

Dunja Ilić

Od autorki koje su mi drage, izdvojila bih Biljanu Jovanović (1953-1996), koja svakako i pripada ženskom kanonu. Njeni romani (Pada Avala i Psi i ostali) za mene ipak nisu nekakva pravolinijska "feministička proza": to su, kad se bolje pogleda, zapravo mučni, teški tekstovi koji govore o ženama (i muškarcima) kojima (emocionalno, društveno) ide vrlo slabo na ovom svetu – gore nego većini od nas. Tom svetu oni, neubeđeno ali očajnički, nastoje da se prilagode (zato ih ja ne vidim kao "programske" feminističke figure, već slojevite i potresne ličnosti), i u tome dramatično, a ponekad i tragično, ne uspevaju. Biljana Jovanović pisala je o mnogim aktuelnim ženskim, i uopšte manjinskim temama, pre nego što su one postale poželjne, ili barem prihvatiljive. Njene junakinje (i junaci), kao i sami njeni romani, duboko su subverzivni na načine koji mogu da izmaknu površnim čitanjima, čak i onim koji Biljanu već apriorno posmatraju kao feminističku autorku. 

Nađa Bobičić

Jugoslovenska lisica
Junakinja čijoj snazi i samopouzdanju se divim jeste pripovjedačica iz romana Lisica Dubravke Ugrešić. Ona svojeručno ispisuje žensku književnu istoriju, ispravljajući nepravde dominantnog kanona, izvlačeći likove žena iz pozicija pasivnih muza, udovica, proučavateljki "velikih" muških pisaca, iz fusnota, iz pozadine, dajući im konačno prostor koji im pripada. Na kraju romana odlazi u noć, ostavljajući mladu književnicu iza sebe. 
Kraljica pripovijedanja, lisica nad lisicama, to je jedna od najljepših, najfeminističkijih slika savremene jugoslovenske književnosti. No, to je bajka. Pasus kojim se knjiga završava, vraća nas u realnost. Ona se dobro osjeća, ulovila je nove "žrtve", još će nastaviti pisati, iako za to nema dokaza ni potvrde. I na samom kraju, honoraru za koji je potpisala ugovor pripovjedačica se ne nada. Čak i kada žene pišu, kada ovladaju pripovjedačkim umijećem, ostaje otvoreno pitanje od čega će živjeti, od pisanja, od nepostojećeg honorara?

Panamerička lisica
Knjiga odabranih priča Priručnik za čistačice Lusije Berlin, američke autorke koja je preminula 2004. godine i tek odskora dobila na pravom značaju, jedna je od najboljih knjiga američke proze, ili uopšte ovog žanra, koju sam ikada čitala. U knjizi od preko četrdesetak priča (od ukupno 76 koje je napisala) niti jedna nije lošije napisana od druge. To je opus koji je autorka pisala decenijama, a koji je nevjerovatno ujednačen po tonu, stilu, strukturi. Čak se i likovi i teme ponavljaju, iz priče u priču, a pripovjedačica (ili pripovjedačice) se poigrava sa ličnom istorijom stvarajući autofikcionalni tekst. Pripovjedačica se kreće vertikalno kroz različite klase i "rase", u pojedinim periodima života bogata, u drugima radi kao čistačica. Ona otvara pitanja koja se tiču ženskog tijela, svih nivoa društvenih ograničenja i nejednakosti, uvodeći neočekivane junake i junakinje, pri tome pišući samo iz ličnog ugla. Ona postiže ono što je u književnosti gotovo nemoguć zadatak, a to je da ujedno bude ekonomična u jeziku, da atmosfera bude opipljiva, likovi uvjerljivi i završeci neočekivani, i to ne zato što su zamišljeni kao puki obrt u strukturi priče, nego zato što u potpunosti pomjeraju očekivanu perspektivu. Svaka od priča je sažet otvoren tekst – otvoren za likove, za radnju, za emociju koju prenosi na one koji čitaju.

Napuljske lisice
Da mi je prošle godine postavljeno pitanje ko mi je omiljeni ženski lik, ili barem sa kojim sam likom toliko saosjećala da sam u pojedinim trenucima od susramlja ili napetosti htjela da prestanem sa čitanjem romana, odgovor bi bio jednostavan – Elena, Lenu Greko. Sada, nakon ponovnog čitanja drugih Ferantinih romana i početka čitanja najnovijeg La vita bugiarda degli adulti, kao i završetka druge sezone serije Moja genijalna prijateljica, odgovor je kudikamo kompleksniji. I dalje, Lenu mi je najbliži lik, ali Lenu nije moguće odvojiti od Lile i ostalih napuljskih žena. Nije je moguće odvojiti ni od borbenih, radikalnih feministkinja iz šezdesetih i sedamdesetih godina. Povezanost sa njom otvorila je prostor da saosjećam sa drugim ženama, sa ujedno ženskim kolektivom, ali i pojedinačno uvjerljivim ženskim likovima. Zato su mi knjige koje Ferante piše toliko uzbudljive za čitanje, čak i kada nisu jednoznačno feminističke, jer ima u njima kontradiktornih momenata. Kao što su uostalom i sve njene junakinje, nesavršene, ali i pored toga savršeno uklopljene u tekst.

Sara Tomac

Kada razmišljam o autoricama koje me zaokupljaju, nekako se prva uvijek nametne Sylvia Plath. Njena intimna raspojasanost pruža, možda paradoksalno, optimističnu, iskričavu mogućnost slobode. Rekla bih da je glavni razlog potrebe da uvijek bude aktualna i prisutna njeno afirmiranje nemjerljivog prostranstva ženskog senzibiliteta. Usmjerenost na samu sebe te istraživanje i tumaranje unutrašnjim prostorima emancipacija je duha, naš sigurni komad svemira. Njena poezija vrtlog je traženja i definiranja svog mjesta u svijetu, posveta vječnoj razdrtosti i vrisak iza mirne, povučene krinke, no možda me najviše fascinira i dotiče sirova i nesputana, gotovo komična iskrenost Staklenog zvona. Iako neizbježno obavijena u sumorno i tragično, Sylvia Plath, vjerujem, ponajprije predstavlja proslavu osjećajnosti, skrivenog duševnog vrta i pritajene snage nježnosti.