Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250

Čudovišno s okrajka

Large cudovista
Srijeda
14.05.2014.
Miranda Levanat-Peričić: Uvod u teoriju čudovišta (od Humbabe do Kalibana) (Zagreb, AGM, 2014.)
Još od dana štreberskog uživanja u dugim Dungeons&Dragons sesijama sa starom ekipom, za nečijim kuhinjskim stolom ili u garaži, u lijepom mi je sjećanju ostao jedan od najvažnijih priručnika potrebnih za tu igru. Najdeblji od svih tih 'handbooka' zvao se Monstrous Manual, a bio je to skoro pa četiri stotine stranica debeo katalog čudovišta. U specifičnom jeziku te igre, čudovištima su se nazivala sva bića relevantna za RPG susrete, pa je priručnik obuhvatio i ljude kao vrstu, životinje, neke kriptoživotinjske vrste ili pak davno izumrle, ali najveći broj ipak se odnosio na mitska čudovišta svih mogućih tradicija i epoha, s naglaskom na tolkienovski čudovišni rekvizitarij, oslonjen na sjevernoeuropski 'mitološki bazen' pun oraka, goblina, trolova…
Stoga je iz aviona bila vidljiva, i posvema razumljiva, moja radost kad sam ugledao naslov novog AGM-ovog izdanja Uvod u teoriju čudovišta. Naime, nakon određenog broja desetljeća, čovjek vrlo rado pređe s prakse borbe protiv čudovišta, u garaži, pomoću čudnovatih kockica koje određuju ishod, na teoriju, odnosno obogaćivanje vlastita "razumijevanja kulture i društva preko analize čudovišnog”, kako je lijepo apostrofirao Mario Vrbančić, jedan od stručnih recenzenata knjige.
Početni ushit nije smanjio ni podnaslov knjige: Od Humbabe do Kalibana. Podnaslovom je očito, kako to već znanstvenici rade, omeđeno područje interesa i analize, no za zainteresiranog teorijskog nevježu, dakle nekoga tko nije 'stručna javnost i student', to je prava ješka na udici. Naposljetku, Humbaba, strašan već zbog sedam aura moći koje ga štite, nije prisutan u Monstrous Manualu!
I dok u priručniku za društvenu igru vrvi od čudovišta, čak i onih koja to nisu, ipak manjka čudovišnosti – svaki monstrum racionaliziran je do statističkog umnoška brojčanih karakteristika i atributa. Tako je, naime, jedino moguće igrati pomoću kocaka. Knjiga Mirande Levanat Peričić, pak, polazi od čudovišnosti kao diskurzivne točke iz koje je optika za opažaj čudovišta uopće moguća: točke u kojoj se sastaje dijalektička suprotnost, ili manihejska dualnost, ili bipolarnost svake vrsti.

Riječju, radi se o točki stjecaja suprotnosti ovoga i onoga, tu i tamo, gore i dolje, dobra i zla, dana i noći, svjetla i tame, i tako u beskraj binarnih parova, uz očiti zaključak: čudovišno je uvijek (negdje) tamo, zlo, naopako, njihovo, uvijek na rubu u odnosu na sredinu, uvijek čudno u odnosu na ono na što smo navikli... Čudovišno je dakako i sve što je pretjerano, bilo manjkom ili viškom, što je opet bipolarnost u oku promatrača (a to opet upućuje na zanimljivu asocijaciju da je Oko Promatrača, Eye of Beholder, jedno od opakijih čudovišta u gore spomenutom D&D priručniku).
Autorica je podijelila knjigu na pet nosivih dijelova koji su, kako i priliči uvodu u neku teoriju, nosivi stupovi svih daljnih razmatranja. 
Prvi je čudovišni prostor. U etnocentričnom diskursu to je uvijek rub. Dok smo mi u centru, sve čudovišno je uokolo po obodu, tamo na rubu mape gdje brodići padaju preko ruba svijeta, a ale i krakeni gutaju zlosretne mornare. Tamo je prava domovina svih čudovišta (kako bi rekao Bilbo Baggins: "tamo i nazad”, što je pak znakovit (pod)naslov znamenita djela o njegovoj avanturi).
Drugi je dio čudovišna prehrana. Već smo objasnili što jedu zmajevi s ruba svijeta. No povrh toga, njihova prehrana ne samo što je po nas opasna, jer su ljudožderi, nego je i općenito odvratna, budući da nije slična našoj 'domaćoj kuhinji', rekli bismo 'ovoj Ovdje'.
Treća je čudovišnost jezika. Orci, kao što znamo, grgolje neku neartikuliranu smjesu rudimentalnih zapovijedi i izraza straha i mržnje. Vilenjaci, "naši”, oni govore viši i niži oblik visokokultiviranog jezika te nekoliko dijalekata bogatih pjesništvom i apstraktnim pojmovnikom. Drugim riječima, barbarski jezici su nerazumljivi, stoga je prirodno da ih govore čudovišta.
Četvrti dio bavi se tijelom. Kako kaže sama autorica, ono je "hibridno, nedisciplinirano, dakle: nečisto, otrovno, zarazno”. Dok je to normalno za puzeću opaku zmiju-zmaja što proždire ljude i riga sumpor i vatru, jer nitko i ne očekuje da miomiriše po cvijeću, u srednjem vijeku čudovišnim se smatralo i tijelo žene, već samim time što je žena manjkavo, nedovršeno biće, svojevrsna opreka muškarcu koji je, jel’te, mjerilo ljudskosti. Svaka vrsta viška ili nedostatka upućuje na čudovišnost, bila to šepavost, gubavost, boja kože… Vrag je, kako znamo, crn, smrdljiv, škiljav i šepav.
Peti dio govori o porijeklu čudovišta, i bit će poslastica za sve koji su navikli čitati teorijske tekstove, pa i za one koji nisu, ali ih zanima ova tema. Ovdje se autorica, da pojednostavimo za ovu priliku, bavi pitanjima kako, odakle i zašto su čudovišta uopće ušla u 'priču', od starozavjetnih tekstova preko srednjovjekovne demonologije do Shakespearea i njegovih Shylocka i Kalibana.
U ovim okvirima, čitatelj će pronaći bezbroj manjih tematskih blokova, primjera i referenci, poput propitivanja metaforičkog jezika mezopotamske književnosti, starozavjetne teme o antagonizmu Jahve i Baala, anglosaksonskog imaginarija te Shakespearovog poimanja čudovišnog kroz tri drame: Mletački trgovacOtelo i Oluja.
Ako bi se knjizi Mirande Levanat-Peričić mogla naći kakva zamjerka, odnosila bi se na europocentričnost diskursa. Naravno, jasno je da se autorica bavi odnosom tvoraca i nasljednika europske tradicije, prošireno bliskoistočne, spram drugih i njihove čudovišnosti, i u tom smislu stvar nije upitna. Zamjerka se odnosi na količinu. Naime, kao strastveni prelistavatelj i korisnik Monstrous Manuala iz školskih i studentskih dana, čitajući Uvod u teoriju čudovišta, pomislih skoro pa razočarano kako je toga premalo, kako bi bilo dobro pročitati sličnih tekstova koji bi obradili i druge mitologije prebogate čudovištima; indijsku, japansku, predkolumbovsku američku, afričku… 
Svjestan svojih nerealnih očekivanja, sugeriram i nekom budućem (možebitno razočaranom) čitatelju da se zadovolji ovim dobrim Uvodom. Na koncu, to je odličan temelj za novi teorijski doprinos nekih budućih istraživača čudovišnog. 

Nenad Perković
foto: Evening Aisatsu (Patrick Gannon)

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu