Brutalnost starih bajki

C. S. Lewis rekao je kako ćemo jednog dana biti dovoljno stari da opet čitamo bajke. Iako se nadam kako mi ti starački dani još uvijek nisu zakucali na vrata, bajkama se uvijek rado vraćam. Baš kao što su se i one mijenjale tijekom povijesti, bilo zbog političkih situacija, crkvenih utjecaja ili tek zbog prilagodbe dječjem uzrastu, tako se i moje čitanje svaki put čini nekako drukčijim. Otkrivam neka nova mjesta, pronalazim nove predjele i likove, otkrivam brojne bešćutnosti i okrutnosti za kojima su nerijetko posezali njihovi pisci ili oni koji su ih prilagođavali. 

Philip Pullman, engleski pisac, najpoznatiji je po trilogiji Njegove tamne tvari, a koja uključuje knjige Polarna svjetlost, Tanki bodež i Jantarni dalekozor. Njegova knjiga Grimmove bajke za male i velike zanimljiv je hommage braći Grimm, ali i hvalevrijedan projekt u kojemu Pullman, uz svoje komentare i prilagodbu čitateljima, donosi i nemali broj opaski koje čitatelje upućuju na razna izdanja bajki, na one od kojih su zapravo Grimmovi bajke i preuzeli, te na sve varijante bajki koje postoje. 

Pullman donosi i obilan popis literature čime se ova knjiga zasigurno može smatrati i relevantnom literaturom za neka preciznija istraživanja ove tematike. Njegovi su komentari i prilagodbe istovremeno duhoviti i potresni, no čitateljima prepoznatljivi i čitki. Pullman je naglasio kako bajke nije ''htio staviti u suvremeno okruženje niti im pružiti osobno tumačenje ili skladati poetične varijante na izvornik''. 

Pullman u ovom djelu donosi izbor od 53 bajke, a čitajući ih, osim uobičajene morfologije prema kojoj se bajke prepoznaju (prema knjizi Morfologija bajke Vladimira Proppa, u svakoj bajci postoji 31 stalna funkcija, odnosno djelovanje lika), uočava se ustaljeni obrazac tema i događaja u gotovo svakoj bajki. Tako je neizostavna problematika obiteljskih odnosa, čestih neslaganja među braćom ili sestrama, prerane smrti jednog (ili oba) roditelja, put od siromaštva do bogatstva i sreće te snalažljivost uvijek onog pojedinca u kojeg nitko dotad nije imao povjerenja. 

Brutalnost postupaka, također, karakteristična je za bajke, pogotovo njihove izvorne oblike, no to se u kasnijim varijantama najčešće ublažava ili prilagođava. Česta je okrutnost prema životinjskim vrstama (vjerojatno je najpoznatiji primjer zatrpavanja vuka kamenjem te bacanjem u bunar u Crvenkapici), ali i prema ljudima. Ona se očituje najčešće u relacijama majka (maćeha) - kći te otac (očuh) - sin, a uključuje izgon iz obiteljskog doma, nepovjerenje u njegove sposobnosti, vrijeđanje, nemogućnost sudjelovanja u nasljeđu i sl. Dakako, uobičajeni su i neki drugi elementi, poput magičnih predmeta, ustaljenih rečenica kojom započinju i završavaju bajke, predvidivih lokacija u kojima se odvijaju događaji, a sve njih Pullman, još jednom, čini drukčijim, zanimljivijim i sažetim. 

Grimmove bajke za male i velike, osim odličnog i preciznog naslova, djelo je za kojim će posezati znatiželjnici, zaljubljenici u bajke, oni koji ih čitaju drugima, oni koji uživaju u njima i oni koji se njima bave, bilo teoretski, bilo praktično. Odabir ove pedeset i tri bajke je odličan jer osim najpoznatijih bajki donosi i one manje poznate, no upečatljive zbog raznih razloga. 

Možda će upravo Pullmanova knjiga učiniti da se o Grimmovim bajkama priča i na neki drugačiji način ili da se posegne i za nekim drugim naslovima. Za odličan prijevod s engleskog jezika zaslužna je Snježana Husić koja je ovaj hrvatski prijevod učinila još boljim i dojmljivijim.