Bajke (su i) za velike

Jednom davno, princeza nije zatrebala princa na bijelom konju da je spasi. Za današnje vrijeme i ne baš toliko originalan, ali svejedno uvijek potreban koncept poslužio je fantasy megazvijezdi Neilu Gaimanu, Britancu proslavljenom strip serijalom The Sandman i pripovijestima prepoznatljive maštovitosti, dosjetljivosti i humora (od kojih je značajan broj i ekraniziran, poput Stardust, Coraline ili American Gods) u kreiranju slikovnice za djecu.

Zahvaljujući minucioznim crno-bijelim ilustracijama ništa manje genijalnog umjetnika Chrisa Riddella, koji je svojim radovima obogatio mnoštvo izdanja za djecu i mlade, moglo bi vam se učiniti da joj je mjesto na polici s bojankama za odrasle. Primarna namjera joj je ipak zainteresirati najmlađe (ali uzeli su je i pokoji veliki u ruke!) – Ubodena i uspavana priča je koja se poigrava dobro znanim bajkama, onima o Snjeguljici i Trnoružici, s dodatkom neočekivanog obrata i suvremene poruke, upakirana u pomno i raskošno izvedene listove i korice čije je hrvatsko izdanje nedavno priredila mlada izdavačka kuća Mitopeja posvećena bajkovitim književnim ostvarenjima.

Svaki važan dio priče vjerno prate ilustracije – neke su stisnute na margine, dok druge zauzimaju čitave stranice. U oba slučaja, one nisu tek popratni sadržaj koji služi dekorativnosti i ne prikazuju isključivo već napisano u tekstu – svaki prikaz pažljivo je izveden, sugerira atmosferu te dodaje poneki u tekstu nespomenut detalj u konstelaciju slikovnice. Ilustrirane stranice mala su umjetnička djela koja s tekstom čine prekrasno funkcionalnu cjelinu, imajući u isto vrijeme vlastiti život i doprinoseći bogatstvu priče. Linearno čitanje teksta upotpunjuje vizualno obilje crno-bijelih prizora s ponekim zlatnim naglaskom čiji horror vacui tjera oči na mahnito lutanje od jednog do drugog ugla, upijajući atmosferu i istražujući detalje. Oštre i jasne linije oblikuju ekspresivne, nerijetko groteskne likove i prostore raskošne teksture, ornamentalnosti i gotičkog, burtonovskog karaktera. Riddellova sugestivnost probada pogled poput trna ruže, ili vretena.

"Someone slip me a poison apple and put me out of my misery'', izgovara u jednom trenu Mary Margaret Blanchard, odnosno televizijska Snjeguljica u seriji Once upon a time. Nešto slično bi vrlo vjerojatno htjela izgovoriti kraljica na početku Ubodene i uspavane, dok s nemirom u utrobi pogledava vjenčanicu koju će uskoro trebati odjenuti. Iako joj ne saznamo ime, kao ni ostalim likovima jer "ovo kazivanje oskudijeva imenima'', njena crna kosa, referiranje na zlu maćehu te čini koje su je na godinu dana uspavale, a naposljetku i patuljci čijim ilustracijama slikovnica započinje, impliciraju da promatramo prizore nakon ''živjeli su sretno do kraja života'' završetka bajke o Snjeguljici. Slično kao i Once upon a time i mnoštvo drugih obrada klasičnih pripovijetki, slikovnica se bavi onim što ostane izvan fabule tradicionalne i svima znane priče te promatramo Snjeguljičinu situaciju nakon prinčeva poljupca i vraćanja među žive. Dok iščekuje udaju za princa, kraljevstvom se širi pošast uzrokovana davno bačenom kletvom, a u namjeri da je slomi, u pratnji vjernih patuljaka, kraljica započinje junačko putovanje.

Nije upitno da kraljica voli princa, međutim, pomisao na udaju klaustrofobična joj je: "To bi joj okončalo život, zaključi, ako je život razdoblje odabira. Kroz tjedan dana više neće moći odabirati. Vladat će svojim narodom. Dobivat će djecu. Možda umre na porodu, možda umre kao starica, ili pak u boju. Ali put u smrt, iz otkucaja u otkucaj srca, bit će joj neizbježan.'' Uobičajen sretni bajkoviti završetak odbacuje se i zamjenjuje razmatranjem ograničenih mogućnosti, skučenošću nametnutih odluka i tjeskobnom nespremnošću. Posljednji put smo krhku Snjeguljicu zatekli u tako neizvjesnom i nervoznom duševnom stanju u Disneyevoj interpretaciji dok tetura mračnom šumom i proživljava živčani slom.

Druga junakinja i pripadnica kraljevskog roda Ubodene i uspavane je – ubodena (vretenom) i uspavana. Princezu koja čeka poljubac i razvrgnuće kletve bačene na njeno kraljevstvo nesumnjivo je inspirirala notorno tiha, snena i mlitava Trnoružica. Želja da probudi princezu i okonča kletvu poticaj je kraljici da odloži vlastito vjenčanje, pođe na avanturu i pobjegne od vlastitog čemera, usput i spasi narod. Pošast koja zahvaća zemlju je spavanje, ali ne više naizgled bezazleno, tromo i iščekivajuće, kakvo je prije stotinjak godina uzrokovala zla čarobnica nakon što nije bila pozvana na proslavu princezina rođenja, već zagonetno i neizvjesno, epidemijski se šireći i po dvorovima i po seoskim krčmama. Ususret tom mrtvilu hrabro i hitro juri kraljica, uz društvo i pomoć trojice patuljaka (uzimajući u obzir žilavost njihovog roda, nadamo se da su i preostala četvorica dobro, mada ih priča ne spominje). Sa sobom nosi i sve traume koje su je oblikovale i koje spašavaju njen lik od plošnosti – tijekom pohoda ona se prisjeća svog oca i majke, kao i zloćudne maćehe čije su joj čini pauzirale život.

Ona koja ih očekuje na kraju puta, u istoj kuli kao i usnula princeza, nazvali je vješticom, vilom ili čarobnicom, "stara je poput bregova, zla poput zmije, sva sazdana od zloćudnosti i magije’’, barem takve priče kolaju usplahirenim i preplašenim narodom. Nakon prevaljene daljine, prije susreta s magijom dvorca, kraljica i patuljci moraju proći velikim, pustim gradom, u kojem upoznajemo punu prirodu kletve – uspavani, gotovo neživi ljudi teturaju ulicama i vrebaju došljake, u atmosferi bliskoj scenama zombija iz serije The Walking Dead, ili najezdi vojske mrtvaca u Game of Thrones. Njihovu jezivost omekšava i zatomljuje tek doza elegantnosti, poput tkanja paučine koja ih obavija. Kraljica ustraje u nenaslju: "’Nema časti’, propenta kraljica, ‘u borbi protiv suparnika koji pojma nema da postojiš. Ni časti u borbi protiv nekoga tko sanja o ribolovu ili o vrtovima ili o davno umrlim ljubljenima.’"    

Ono što kraljicu izdvaja od ostatka puka i daje joj vještinu da umakne kletvi njena su prijašnja iskustva. I sama u prošlosti bivajući pod kletvom maćehe i spavajući godinu dana, sposobna je prepoznati iskušenja i oduprijeti se spavanju i ostalim magijom obavijenim preprekama i halucinacijama koje joj pokušavaju zamagliti um. Krčeći tako trnovit put do dvorca, pred nama stoji punokrvan lik snažne osobnosti, daleko od uobičajenih bajkovitih predložaka. Ni princeza ni vještica koje privode kraju svoje gotovo stoljetno čekanje na vrhu kule nisu onakve kakvima se čine (to nas je, uostalom, naučila i Maleficent), i tek će razvrgnuće kletve biti poticaj obratu koji će razotkriti stvarnu motivaciju bačenih čini. 

Gaimanovo pripovijedanje prošarano je i humorističnim i mračnim dijelovima te izmjenjuje staložene opise i dinamične dijaloge. Osim na mahove samosvjesnog pripovjedača, koji nas podsjeća da protagonistima priče nisu dodijeljena imena, sporedni likovi doprinose bajkovitoj naivnosti i lakoći, poput patuljka koji predlaže praktično rješenje problema: "’Kako bi je to probudili?’, upita srednji patuljak, čvrsto držeći kamen u rukama, jer su mu na pameti bile suštinske stvari. ‘Na uobičajen način’, reče služavka, pa porumeni. ‘Tako barem pripovijesti kazuju.’ ‘Dobro’, reče najviši patuljak. ‘Znači, bacanjem zdjele hladne vode u lice i vikanjem: Buđenje! Buđenje!?'"

Zagonetna vještica, odnosno starica koja u kuli iščekuje poljubac ili zdjelu hladne vode lik je koji budi znatiželju i predosjećaj neočekivanog, a u njenu morbidnu svakodnevicu Gaiman nudi naturalistički uvid: "Prvog je konja ubila prije šezdeset godina, i pojela ga koliko je uzmogla prije no što mu se meso nije počelo presijavati u duginim bojama, a truplo se usmrdjelo i uzvrvjelo zunzarama i ličinkama. Sad je krupnije sisavce klala samo po najdubljoj zimi, kad ništa ne truli, da može odsijecati i pržiti zamrznute komade životinjskog leša sve do proljetnog otapanja." Ništa neobično, zapravo posve blago pripovijedanje – ta Pepeljugine su si sestre rezale nožne prste i pete da stanu u cipelicu, njihovim očima pogostili su se golubovi, a nećemo ni pomišljati što je preživjela originalna Uspavana ljepotica. 

Najznačajnija ilustracija Ubodene i uspavane zasigurno je ona koja prikazuje poljubac u kuli. Likovi su u krupnom planu, pozadina je lišena detalja, i dekorativnost je ograničena na njihov prikaz: dramatika priče sadržana je u jednostavnosti i monumentalnosti čina. Ovo mjesto u priči na više je načina prijelomno – osim što nakon njega slijedi razotkrivanje prave osobnosti likova u kuli, ono ignorira uobičajeno poimanje bajkovitog čina prave ljubavi i prinčevog poljupca koji ga tradicionalno simbolizira. Gaimanovoj snenoj princezi od njega preostaje samo razbuđujući učinak, a potraga za ljubavlju mjesto ustupa namjeri raskrinkavanja davno ispletenih varki i spašavanja kraljevstva. Poigrava se ovdje i idejom mladosti i ljepote te se provocira uvriježeno poistovjećivanje dobrote i plemenitosti s vitalnošću i ljupkošću. 

"Raščinih pustošenja vremešnosti i izgradih si svijet uspavanih robova", sadržaj je kletve koja ju je povela u avanturu, ali nakon njenog poništenja kraljici se nameće novi izazov - odabir vlastitog puta. "Može se odabrati, pomisli, nakon što je dovoljno dugo sjedila. Uvijek se može odabrati. Pa odabere.’" Pored odluke koja bi je kao kletva učinila uspavanim robom, u namjeri da slijedi svoje srce (fraza od koje je otrcaniji tek već spomenuti princ na bijelom konju), iskristalizira se još jedna mogućnost - sloboda. Kraj priče priprema put za neku sasvim drugu, još zanimljiviju i čarobniju, i iako je kraljica kao i na prvim stranicama zgrčena od tjeskobe, završni reci slikovnice evociraju riječi njene animirane, također već spomenute verzije: "I’m sure I’ll get along somehow. Everything’s going to be alright."

Čitanje Ubodene i uspavane može potrajati jedno ispijanje kave (ili dok pojedete jabuku), ali poput kakve škrinjice s blagom, mamit će vas da je promatrate, iščitavate, doživljavate mnogo, mnogo duže. Namijenjena djeci, kojoj nudi nešto više od klasične poruke o dobroti koja nadvlada zlo – ideju da imaju snagu i izbor, priča će vještim pripovijedanjem, trodimenzionalnim likovima te zapanjujućim ilustracijama naći put i do odraslih čitatelja. Smjelom i dovitljivom rekonstrukcijom bliskih i dragih pripovijetki i u njima sadržanih vrijednosti, Gaiman dostavlja pouku za male i afirmaciju za velike – svršetak bajke ne mora biti jednoznačan, princ nije neophodan, a potrazi za ljubavlju jednako je vrijedna i potraga za slobodom.