Maya Angelou, Mama, ja i mama, Iris Illyrica, 2018.
Lik majke kao vrlo značajne figure u književnosti nije ništa novo pa iako je svaka priča posebna i individualna, sve imaju i nešto zajedničko, a to je da autorice (ili autori) naglašavaju značaj lika majke kao ključne osobe u svojim životima, o majci pišu izrazito emotivno i priča o majci je redovito i njihova intimna ispovijest koja često puta nastaje na kraju, nakon majčine smrti. No, ima li književnost potencijal da utješi onoga tko piše ako je utjeha uopće potrebna i za koga je ta osobna ispovijest svojevrstan solilokvij, rekapitulacija vlastitom života?
Ili je bar tako u romanu Maye Angelou koji je u biti priča njenog života ispričana u obliku priče o majci. To je autobiografski roman, i posvećen majci kao najvažnijem liku, na što upućuje i naslov, Mama (prije svega, a onda opet), ja i mama. Maya Angelou je ispisala priču o svom životu u čak sedam knjiga, a posljednju od njih usmjerava upravo prema svojoj majci, osobi koja je na nju, kako se čini, najviše utjecala. Unatoč sukobima i brojnim nesporazumima koji su ju pratili kroz život i utjecali na njihov međusobni odnos, s njom je razvila najveću bliskost. Također, to je knjiga o teškom života crne Amerike ispričana kroz osobnu povijest.
Spisateljica, pjesnikinja, plesačica, režiserka, esejistica, aktivistkinja u borbi za ljudska prava, „rođena kao crnkinja u zemlji bijelaca, kao siromašna u društvu u kojem se bogatstvo štuje“, kako navodi na samom početku knjige, prošla je nevjerojatan životni put. Od siromašne, crne djevojčice, žrtve nasilja koju je partner njene majke silovao kad je imala samo osam godina, i koja kao djevojčica živi na američkom jugu kod bake, oskudnog školovanja, prerane trudnoće i majčinstva, radeći različite slabo plaćene poslove, od neprikladne udaje, pa do plesačice u noćnom klubu, i na kraju priznate umjetnice i borkinje za ljudska prava što je kroz svoj život neprestano i bila. Maya Angelou sudjelovala je i u Pokretu za ljudska prava aktualnom u periodu od 1954 do 1968. koji se borio protiv rasne diskriminacije, rasne segregacije i obespravljenosti u svakom pogledu uključujući i osporavanje legalnog prava na glasanje. Surađivala je s Martinom Lutherom Kingom i Malcolmom X. Iako je potekla iz najsiromašnijeg i najobespravljenijeg dijela američkog stanovništva, to ju kako se čini ipak nije spriječilo da u punom sjaju razvije svoje potencijale
Ona ističe i ljubav uz koju je odrasla, ljubav prema baki s kojom je živjela od svoje treće do trinaeste godine, i prema majci koju je, kako kaže, obožavala, „njihova me ljubav podučila, odgojila i oslobodila“, kaže pa je prema tome ova knjiga i knjiga o ljubavi. Iako posvećena majci, majka je – sporedan lik! Priča o majci, njenom životu i odrastanju, okolini s kojom se ona susreće i što sve doživljava kao američka crnkinja u na početku 20. stoljeća, priča je o vlastitom identitetu, osobna ispovijest Maye Angelou o vlastitom odrastanju.
Knjiga počinje rođenjem majke, u prvom desetljeću dvadesetog stoljeća, „siromašnog crnačkog djeteta u siromašnoj crnačkoj obitelji“, i ta se činjenica kao usud, kao nezgodna kob provlači i kroz život kćeri. Jer što drugo može očekivati isto tako siromašna crnačka djevojčica osim teškog života koji joj je već generacijama namijenjen rođenjem?
Roman, naravno tematizira odnos majke i kćeri, ali uz tu priču koja se kao lajtmotiv provlači od početka do kraja, pripovjedačica nam u detalje priča o sebi, svom životu, dilemama odrastanja, odnosima s ljudima, nesporazumima, i polaganom sazrijevanju. Kao crnkinja izložena je rasizmu i nebrizi društva u kome živi, Americi dvadesetog stoljeća (rođena je 1928.) i kroz njenu priču mi možemo vidjeti i bolje upoznati život afroameričkog dijela stanovništva.
Pri tome ne smijemo zaboraviti da se Amerika, zemlja s najrazvijenijom demokracijom na svijetu kako se voli dičiti, i dandanas bori s problemima rasizma. To nikad nije uminulo na američkom tlu pa makar je ropstvo ukinuto još za vrijeme rata Sjevera i Juga, apartheid ukinut, službeno zabranjen i zaboravljen, i ustvari nikada eksplicitno definiran ili označen u američkom pojmovniku nego je pojam koji se veže na primjer uz Južnoafričku Republiku ili u najgorem slučaju nešto što se spočitava Jugu zemlje radi razlikovanja od demokratskijeg Sjevera. Rasizam, rasna segregacija, ozbiljno narušavanje ljudskih prava, teški oblici diskriminacije, a sve po partikularnom pitanju boje kože i danas su aktualni na cjelokupnom tlu Sjedinjenih Američkih Država. Kako je i danas biti crnkinja (ili crnac) u Sjedinjenim državama! I moguće je samo zamisliti kako je to bilo na početku prošlog stoljeća, naravno, (ipak) uz pretpostavku da je u današnjici situacija nešto bolja.
Ipak, tu crnu Ameriku u različitim razdobljima, put crnog čovjeka, još gore - žene, predstavlja nam ovaj roman. Dakle, knjiga se bavi situacijom kad su žene, njene junakinje, diskriminirane i kao žene i kao crnkinje, rasno, a također nije zanemariva niti činjenica da pripadaju sloju siromašnijih, dakle i klasno. Treba ( i uvijek treba!) ukazivati na anomalije, nepravilnosti, zakidanja, ksenofobne, rasističke, rodne i razne druge isključivosti u odnosu na bilo koju različitost, da se sad ne nabrajaju sve moguće koje čine bogatstvo ovog šarolikog svijeta, i što je ovdje posvećeno svim „bjelkinjama, Azijatkinjama, Crnkinjama. Latinoamerikankama", kako kaže Maya Angelou na jednom od mjesta u knjizi gdje se direktno obraća majci. Činjenica je da su žene u američkom društvu obespravljenije od muškaraca, i ne samo u američkom pa je to jedno od pitanja kojima se bavi univerzalno područje ostvarenja ljudskih prava.
„Kako možeš govoriti da ćeš se udati za bijelca“, ljuti se majka, predstavnica crne Amerike. „Mislila sam da nemaš predrasuda“, dogovara kćer. Odnos majke i kćerke ispričan je iz perspektive kćerke, dok ono što majka misli i kako bi izgledala njena priča možemo naslutiti iz opisa odnosa prema majci, kasnijeg zajedničkog života, majčine zaokupljenosti samom sobom i površnosti u odnosu prema kćeri. Kćer s bratom nekoliko godina živi kod bake na američkom Jugu kamo ih je poslala majka koja je svjesna da je za djecu tako bolje, koja smatra da rastrgana vlastitim problemima i kaotičnim životnim situacijama ne bi bila nikakva majka i da je za njih sve najbolje da djeca budu kod bake. I kad djeca dovoljno odrastu da bi zbog rasističkog, južnjačkog okružja gdje žive mogli imati problema, vraćaju se majci, ali godine razdvojenosti čine svoje, te je majka za kćer u međuvremenu postala izrazito nestvaran, uzvišen lik, lijepa i daleka, i kćer ju ne može naprosto zvati – mama, nego joj daje ime Dama.
No, kako se kasnije pokazuje, (u slučaju kćerine prerane trudnoće) ona je ipak netko na koga se kćer može osloniti, lik koji će joj uvijek pomoći. Majka je za kćer, iako se između njih cijeloga života gotovo do samog kraja ne razvija pretjerana prisnost, uvijek podrška. Uz rezerve i možda početna sumnjičenja za ispravnost kćerinih postupaka, majka na kraju uvijek za pravo daje njoj. Tek negdje na kraju majčinog života, možda usporedo i s vlastitim sazrijevanjem, polaganim osvajanjem samopoštovanja koje se dešava usporedno s uspjehom, o majci govori s više emocija, prisnije, toplije, kao da tek u kasnijim godinama sebi dozvoljava da ima pravo na ravnopravnost s „Damom“
U romanu je prikazano više generacija i to ženskih likove porodice, dok su muški likovi sporedni, i osim sina glavne junakinje, svi ostali, uključujući oca, muža, prijatelje i ljubavnike, samo su prolaznici, kako se na kraju svake epizode ispostavi, nevažni. Jer, oni i jesu prolaznici, oni se dulje ne zadržavaju i ne zamaraju životom naše glavne junakinje, osim koliko je nužno, ne osjeća se da su bitno utjecali na njen život. Ona svoj život izvodi i usmjerava sama. Prvo zbunjeno, uz brojne greške, i na kraju sve više razvijajući samosvijest o sebi i svijetu oko sebe. Na kraju izrasta u moćan i veliki lik.
I na kraju, ovo je ipak priča o ljubavi i poštovanju prema majci, ženi „strastvenoj i dosjetljivoj“, dakle ženi koja s pravom zaslužuje poštovanje i koja „zaslužuje kćer koja voli i koja ima dobro pamćenje.“
Knjiga je nastala 2013., godinu dana prije autoričine smrti, a u Hrvatskoj je prevedena 2018. Veliki je značaj ovog nevelikog uzdanja jer govori o ljudskim pravima, ljubavi i toleranciji, temi dobrodošloj u svim vremenima. Mržnja, isključivost bilo koje vrste nikad ne jenjava pa je svaki vjesnik neke bolje mogućnosti dobro došao, a ovo je djelo i veliko po tome jer ga je pisala velika američka, ne samo umjetnica nego i aktivistica u borbi za ljudska prava. Iako je i prije i nakon ove knjige objavljen određen broj djela koja se bave odnosom s majkom, ona je osebujna po tome što pokazuje presjek američkog društva s naglaskom na njegov crni milje.
Maya Angelou je glasnogovornica afroamerička kulture, iako knjiga niti po tome nije sasvim jedinstvena, ali je izuzetno životna i vrijedno je pročitati priču o osobi ponikloj iz najobespravljenijeg sloja američkog društva, crnoj, siromašnoj djevojčici koja je izrasla u prvu lavicu, kako se navodi u jednom mjestu knjige, koja se usprkos svemu uspjela izboriti za svoje pravo na život dostojan čovjeka, kako ističe, zbog ljubavi koju je osjećala u sebi, što onda daje nadu svima da je to moguće. Dakle, ljubav a ne mržnja, najvažnija je poruka je ove knjige pa je onda i sve drugo ostvarivo.
Vesna Ivezić
O projektu Čitaj i pričaj i druge kritike pronađite na linku.
Naslovna fotografija: Maya Angelou (1993), Wikimedia Commons, William J. Clinton Presidential Library.
.jpg){kind=link}