Između mašte i stvarnosti, budućnosti i prošlosti

Iako je prošlo već trideset godina od raspada bivše Jugoslavije, njeno nasljeđe još uvelike određuje ne samo politički kontekst njezinih država-nasljednica već i onaj kulturni, odnosno glazbeni. Glazbeno stvaralaštvo tog razdoblja još se uzima kao vrhunac glazbe ovih područja. Samo počnite nabrajati ondašnje najpoznatije glazbenike i bendove, i brzo ćete shvatiti da je taj niz zapravo beskonačan. Jedna od grupa koje su obilježile tu eru je i slovenska novovalna grupa Lačni Franz. Pjevač grupe Zoran Predin je uvijek plijenio pozornost svojim tekstovima, ali i općenito, svojim buntovnim stavom spram autoriteta. A sličan gard zauzima i u svojim proznim tekstovima od kojih su neki okupljeni u zbirci Glavom kroz zid.

Iako na naslovnici knjige stoji podnaslov Priče, teško da bi se baš svi tekstovi u zbirci mogli nazvati kratkim pričama. Veliki dio njih se može svrstati u esejističke zapise širokog opsega tema: nostalgične uspomene na djetinjstvo, koncerte, putovanja i upoznavanja slavnih ljudi, satirična promišljanja slovenskog društva, novinarska javljanja, dojmove o gastronomskim kuriozitetima, te naposljetku komentare društvenih i političkih fenomena Slovenije; a (nažalost) manji dio se svrstava u fikciju.

Međutim, zamjerka nije toliko u "false advertisingu" koliko u samoj organizaciji tekstova. Naime, nefikcionalni tekstovi su raštrkani i isprepleću se s onim fikcionalnima. Da se samo napravila sitna promjena u samoj organizaciji tekstova, odnosno da su urednici naprosto razvrstali fikcionalne i nefikcionalne tekstove u odvojene i označene cjeline, dojam kaosa za čitatelja bi bio znatno manji.

Prema blurbu na poleđini naslovnice, poanta ovih tekstova jest da pokažu neizmjernu vrijednost individualnosti i suprotstavljanje često bezumnom i zaglupljujućem konformizmu i divljem kapitalizmu u kojem živimo, ali se često buntovnički potencijal tekstova prigušuje autorovim samohvaljenjem. Primjerice,autor koristi priliku da se hvali o proročkoj dimenziji tekstova pjesama Lačnog Franza iz 80ih. Pa tako u tekstu Kako sam postao izdajnik Predin kaže: "(...) u Vjetru propelerjev iz Casablance da se oni koji razmišljaju svojom glavom pretvaraju u izbjeglice prognane iz vlastitih domova. (...) Recimo, pjesma Naj zadnji ugasne luč, koja pjeva da 'što je jučer bilo u redu, danas je pogrešno(...) da su izdajnici junaci.'"

Sve su ovo općenite opservacije koje vrijede za gotovo pa cijelu ljudsku povijest. Poznata je ona poslovica da nitko nije prorok u vlastitoj domovini, a što se tiče proročanske "izdajnici su junaci" – ljudska priroda je uvijek ista – ljudi, čini se, vole gaziti ono što su prvotno slavili.

Zanimljiviji su i daleko ilustrativniji konkretni primjeri Predinovog buntovništva, pogotovo u tekstu Na rukavu ću morati nositi crvenu zvijezdu u kojem opisuje kako je na jednom koncertu 1986., nakon što ga je u lice pogodila njemu namijenjena pljuvačka, bez ikakve subverzivne primisli obrisao lice jugoslavenskom zastavom koja se u tom trenutku sasvim slučajno našla u njegovoj blizini. Predinova sasvim zdravorazumska reakcija je izazvala bijes među prisutnim redarstvenicima i upravo u toj spontanosti se krije šarm koji nije toliko primjetan u nekim drugim tekstovima. Primjerice tekst Nojevi, čipke i kuća na Hvaru koji, iako izruguje naivnost slovenskih medija, ostavlja dojam forsiranog humora.

Osim toga, Predinove opservacije trenutnog zeitgeista mogu se svesti na već mnogo puta viđene zaključke da svijetom vladaju multikorporacijski interesi, da je fašizam u zabrinjavajuće brzom usponu, da ljudi postaju sve sebičniji, otuđeniji i gluplji (jer, primjerice, ne razumiju zakamuflirani erotski humor). Iako razumije kompleksnost i neupitnu ugroženost suvremenog svijeta od strane ušminkanih populista i fašista, Predin kao da se pozicionirao na tronu glazbenog veterana koji samo može promatrati raspadanje suvremenog svijeta koji ne razumije, a ponekad čak ni ne želi razumjeti dok u nekom pariškom restoranu isprobava egzotična jela, kao što je slušaj u tekstu Nemoj me jebat. On će pritom, kako i sam kaže u tekstu Sam svoj Bog, "i dalje pjevati". Uopće, ovi tekstovi ostaju na razini općih lamentacija s težištem na sukobu između starih i novih vremena i generacija.

Na ovu se primjedbu nadovezuje i autorova generalizacija suvremene popularne glazbe. Da, možemo se složiti da zaista ima tekstova pjesama koji su gotovo pa nepodnošljivo banalni (o čemu Predin piše u tekstu Danas su moderne makovice). Međutim, nije zahvalno uzimati trenutno najpopularniju glazbu kao reprezentativni primjer. Potrebno je uložiti malo truda i zagrepsti ispod površine gdje se mogu pronaći kvalitetni primjeri suvremene glazbe koji se ističu kako i glazbenim umijećem, tako i onim tekstovnim.

Predinov stil pisanja, iako ponekad kaotičan, pogotovo kad se autor previše opusti, izgubi pravac i skrene u digresije, predstavlja jedan od boljih aspekata ove zbirke. Njegova satirička oštrica, začinjena ironijom, humorom i hiperbolama najbolje dolazi do izražaja u onim tekstovima gdje je pustio mašti na volju – na primjer, u epistolarnoj i s obzirom na njenu kratkoću interpretacijski slojevitoj priči U nesreći upoznaš prijatelja u kojoj ljubavnik piše pismo mužu "rogonji" žaleći se na novog ljubavnika (k tome još i imigranta) zajedničke im žene; u priči Superman i radna dozvola gdje legendarnog superheroja pobjeđuje slovenska birokracija utjelovljena u liku sitnog, inatljivog službenika koji zbog Supermana ostaje bez dobrog ručka ili pak u tekstu Najveća tajna Bledskog otoka, priči, a ujedno i satiri religijskog turizma, o misterioznom svećeniku na Bledu koji pripovjedača neodoljivo podsjeća na jednog jako poznatog glazbenika.

Iako su ovi elementi prisutni i u nefikcionalnim tekstovima, oni su zbog svoje pretjeranosti i maštovitosti ipak više pristaju fikciji, a osim toga u fikcionalnim tekstovima, pogotovo onima u kojima autor nije lik, momenti kritike sadašnjeg i bivšeg društvenog sustava nemaju onaj prizvuk "popovanja" i žalopojki već su spretno uklopljeni u strukturu teksta.

S jedne strane, između stvarnosti i fikcije, a s druge, između prošlosti i budućnosti, ambivalentnost ovih tekstova se preslikava i na njihovoj kvaliteti. No, bez obzira na slabe točke ove zbirke, na trenutke uspijevaju zasjati Predinovo stilističko umijeće i smisao za satiru, ali ne dovoljno da do kraja ispune njezin potencijal.

Foto: izvor.