***
Kad sam nedavno pisao
o novom romanu Pavla Pavličića, svoje razmatranje pokušao sam 'podebljati' paralelom između Pavličićeve kriminalističke proze i one njegovog generacijskog parnjaka i žanrovskog kolege
Gorana Tribusona. Pred objavu teksta doznao sam da je i Tribuson, u isto vrijeme i kod istog izdavača, objavio novi krimić.
Osim što ova činjenica predstavlja dobar marketinški potez, ona je posebno vrijedna pažnje iz barem dva razloga. Prvo, od vrlo dobre Tribusonove Gorke čokolade, šestog dijela serijala o istražitelju Nikoli Baniću, prošlo je cijelih deset godina. Drugo, novi roman predstavlja zaključni dio ovoga serijala. No prije nego što pređemo na novi Tribusonov roman Susjed u nevolji, malo retrospektive.
Dosadašnjih šest epizoda serijala o Baniću, objavljenih između 1985. i 2004., tvori poprilično jedinstven opus u postjugoslavenskim okvirima. Radi se o nekoj vrsti literarne kronike 'tranzicije' uživo: svi potresi kroz koje je društvo prošlo (i još uvijek prolazi) u tih dvadesetak godina bezostatno su se širili na Banićev svijet. Od ekonomske krize osamdesetih, preko obnove kapitalizma, rata, do razvučene bajke o 'tranziciji' – u sva ova turbulentna događanja Tribuson je zahvatao dok su još bila 'vruća', ne čekajući na poslovičnu povijesnu distancu, niti na očitovanje 'odozgo'.
Kad iz današnje perspektive uzmemo redom čitati o Banićevim pustolovinama, pod dojmom smo da autor žuri da sustigne povijesna događanja, eksploatirajući konvencije krimi i noir žanrova na originalne, ponekad i doista začudne načine. Vrlo je značajna i promjena statusa njegovog protagonista: isprva policijski inspektor, Banić u Dubljoj strani zaljeva iz 1991. napušta policijsku službu i u duhu vremena prelazi u privatnike (Detektivska agencija? Kaj to ima kod nas?, pitanje je koje će od tada pa nadalje Banić čuti na svakom koraku).
Kao Banićeva motivacija da postane privatni istražitelj navode se njegovi napori da se izbori s alkoholizmom i prevaziđe nedavno okončani razvod. Na drugom nivou, međutim, Tribuson je očigledno imao potrebu izmjestiti svog protagonista iz žarišta društveno-političkih previranja, sa strane države, zakona i prava, i skloniti ga od nadolazeće katastrofe. Umjesto na posebnom zadatku u Istočnoj Slavoniji ili dalmatinskom zaleđu, Banić je tako završio u malom uredu na zagrebačkom Britanskom trgu, gdje se zadržao sve do danas.
Pritom, za razliku od Pavličićevog istražitelja Ive Remetina koji je u recentnijim naslovima pomlađen za desetak godina (
postupkom poznatim kao 'retconning'), Banić je stario u stvarnom vremenu. Na početku
Susjeda u nevolji zatječemo ga u sedmoj deceniji života, lošega zdravlja, loše volje i spremnog za mirovinu.
Ipak, tu je 'one last job'. Banića kontaktira tajanstveni Žak Janković i predstavlja se kao ratni veteran u potrazi za nekadašnjim suborcem – koji je poginuo 1991. Naime, Janković se zaklinje da je pokojnog kolegu vlastitim očima ugledao na ulici više od dvadeset godina kasnije, i spreman je na sve da ga pronađe. Na Jankovićevo navaljivanje, ali i uz izdašnu materijalnu stimulaciju, Banić nevoljko prihvaća. Dakako, vrlo brzo će postati jasno da ništa nije onako kako se isprva činilo, a detektiv će se naći u središtu intrige koja se protegla na nekoliko gradova i na gotovo četvrt stoljeća.
Usput susrećemo i plejadu poznatih likova: Banićevu bivšu suprugu Lidiju, njegovu sad već odraslu kći i samohranu majku Niku, ostarjelu ekipu kvartovskih pijanaca te nekadašnje kolege iz policije Komara i Dogana. Na planu izgradnje zapleta posrijedi je jedan od najuspjelijih Tribusonovih krimića. Radnja je vođena i napetost građena s puno iskustva i osjećaja za ritam, te se roman već od prvih stranica pokazuje kao pravi 'page turner'. Ipak, fabula Susjeda u nevolji ostaje gotovo u drugom planu u odnosu na druge specifičnosti ove knjige.
Najprije, u završnici romana kriminalistički rasplet zasjenjen je događanjima na privatnom planu junaka. U pomalo isforsiranom događajnom slijedu, Banić i Lidija priznaju jedno drugome da im je ipak najljepše bilo zajedno, te da žele provesti penzionerske dane u zajedničkom životu. Tako se krug zatvara: prvi naslov u seriji, Zavirivanje iz 1985., bacio nas je pravo u žarište njihove bračne krize. Obitelj se, u konačnici, pojavljuje kao instanca koja pruža utočište, ili barem utjehu, pred nepredvidivim društvenim previranjima.
Ovakvo zaključenje serijala nesumnjivo je konzervativno, pa i razočaravajuće banalno. Ono bi se moglo shvatiti i kao ustupak konzervativnoj ideologiji koja u vrijeme objavljivanja romana dobija na medijskom prostoru u Hrvatskoj: 'u ime obitelji' Banić se povlači iz sfere javnih intriga u malograđansku idilu, napušta društvo da bi uplovio u bračne vode. Međutim, fokusirati se samo na Tribusonov konzervativizam značilo bi zadržati se na razini sadržaja – dok se puno značajniji zahvat događa na razini forme.
Završnica Susjeda u nevolji označava autorov rastanak sa žanrom. Autor nam poručuje da su, kad je posrijedi govor o našoj stvarnosti, potencijali noir i krimi žanrova iskorišteni do maksimuma. Naime, ako je u dosadašnjim Banićevim slučajevima Tribuson testirao granice žanra pokušavajući zahvatiti u izvanredno stanje koje vlada u izvanknjiževnom svijetu – u ovom finalnom djelu on istupa iz žanra. Kao da je, na koncu, u fiktivni svijet prodro višak društvene stvarnosti, u toj mjeri da se čitateljski ugovor (pacte de lecture) između autora i publike koji kodira tekst kao 'krimić' ili kao 'noir' raskida pred očima čitatelja.
Recimo, u planetarno popularnom skandinavskom noiru, uz sve njegove crne i sive tonove, još uvijek postoje stanoviti moralni orijentiri; u Susjedu u nevolji rastače se pak i sama kategorija 'zločina'. Tribusonovi junaci implicitno i eksplicitno propituju polarizacije na dobre i loše dečke, postajući svjesni da nije moguće kriviti samo pljačkaše, švercere i prevarante za stanje u kojem se nalazimo – postoje i krupnije ribe!
U tom smislu indikativan je lik bivšeg inspektora Vinka Dogana, koji je u prethodnim nastavcima utjelovljivao stereotip 'gorštaka' brzog na jeziku i pesnicama. Monolozi u koje Dogan često upada variraju onu slavnu Brechtovu: "Kakav je zločin pljačka banke naspram osnivanja banke?" Recimo, u jednom trenutku Dogan savjetuje Banića da ne prijavljuje profesionalnog pljačkaša – jer da je znao s kakvom će mirovinom završiti, i sam bi umjesto policijske bio izabrao pljačkašku karijeru. Naoko usputna replika i štos s obzirom na cjelinu ima gotovo funkciju manifesta.
Susjed u nevolji, dakle, dvostruko je zanimljiva knjiga: kako na neposrednoj razini, kao uzbudljivo štivo, tako i u širem kontekstu. Lako ga možemo čitati bez poznavanja dosadašnjeg razvoja Tribusonovog krimi pisma, no u tom slučaju izmiče nam šire značenje romana. Ono je simptomatsko u odnosu na aktualnu društvenu klimu – u kojoj krimić kao da teško više može podariti formu – ali, kako smo vidjeli, i u odnosu na ostatak autorova opusa. Zbog toga bi Susjed u nevolji mogao biti vrlo dobar povod za ponovni prolazak kroz serijal o Baniću, to literarno pretresanje recentne burne prošlosti i neizvjesne sadašnjosti.
Dinko Kreho
foto:
i k o ***
Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.), publicist, književni kritičar i kritičar medija. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Član je uredništva zagrebačkog dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja
Zarez. Živi u Sarajevu i Zagrebu.
