Zamka lijepih riječi

Književna grupa 90+ dio je mlađe falange autora i autorica koja pokušava – i uspijeva – oživjeti književnost kao društveni događaj koji se pred gledateljima odvija tu i sada. 

Performativnost književnih večeri ima više slojeva – s jedne je strane ona izvedba književnog teksta i njegova recepcija uživo. S druge je strane mjesto susreta i prilika za minglanje, a nezanemariv je i marketinški domet koje ovakva strategija ima za same autore. Uz večeri Književnost uživo koje Robert Perišić vodi u Močvari, autore okupljenje oko projekta Tko čita?, puste sate smaranja i tribinu Učitavanje, Književna grupa 90+ važna je stavka u ovom dinamičnom i živom ubacivanju književnosti u urbane prostore i guranju lijepe književnosti pod nos mlađoj publici.

Nakon više godina nastupa na mnogim mjestima (ova se grupa ne ograničava na Zagreb), Književna grupa 90+ došla je do svoje prve publikacije. Objavila ju je ni manje ni više nego Fraktura, ugledni izdavač sa sjedištem u Zaprešiću. S jedne je strane taj potez pohvalan i hrabar (jer je uvijek malo rizično objavljivati mlade autore koji nisu prije ukoričeni), a s druge strane ovaj manevar može biti odlična akvizicija za budućnost, ovisno o tome kako će se autorice i autori iz grupe razvijati. 

Zbornik Netko podvikne, djeca odrastu revija je tekstova autora koji zajedno rade i nastupaju, i to je jedini vidljivi koncept koji iza njega stoji. Isto tako, većini je ovo i prvo knjiško izdanje (osim Lari Mitraković čiji je rukopis Brojanje pogrešaka osvojio književnu nagradu grada Karlovca Zdravko Pucak i objavljen je iste godine).

Zbornik se sastoji od dva dijela – proznog (Martin Majcenović, Lana Bojanić, Josip Razum) i poetskog (Lara Mitraković, Vigor Vukotić, Ema Pavlović i Lana Bojanić). Proza i poezija su bitno različita iskustva pisanja pa njihovu usporedbu svakako moramo uzeti s dozom opreza i odmaka. Međutim, čini mi se da je osnovno obilježje zbirke upravo velika kvalitativna razlika u rodovima. Točnije, rekao bih da je prozni dio puno slabiji od pjesničkog dijela zbirke.

Krenimo s pripovijedanjem. Najveći problem s prozom predstavljenom u zborniku jest taj što joj je žanrovsko-stilski okvir srednjoškolska zadaćnica. Drugim riječima, prozni se radovi – koji bi trebali biti kratke priče, ili možda crtice – svode na opsežne deskripcije prostora, stanja i misli likova, kostur nečega što bi trebao biti događaj i 'neočekivani' twist na kraju. Da bi se izvrtala žanrovska pravila, da bi ih se kombiniralo i prelazilo iz jednog žanra u drugi, mora prvo postojati neka svijest o njemu, odnosno o priči i ideji koja traži svoju formu. Ovako se čini da su autori odabrali motive koji su im bliski ili im dobro zvuče i od njih odlučili napraviti priču, bez da su uopće razmišljali o formi u kojoj se nalaze ili o žanrovskim konvencijama.

Defabulacija nije problematičan postupak po sebi, ali razoriti fabularnu događajnost kratke priče znači premještanje čitateljskog težišta na diskurzivnu razinu, na stil i formalnu gradnju, gdje se pripovjedači i pripovjedačica pokazuju nedorasli zadatku. Na stilskoj razini, pravilne rečenice bez ikakve jezične igre i višak objašnjavanja pri opisima radnje osnovna su obilježja pripovjednog pisma iz zbornika. "Osvrtao se oko sebe tražeći saveznika u svojoj borbi s kojim bi starog mogao izbaciti kroz prozor ili mu barem zajednički pljunuti u lice. Većina putnika je spavala. Gospođa ispred njih bila je budna i čitala je trač-časopis, ali nije se osvrtala na njih. Naslonio se na sjedalo pa opet posegnuo za vodom." (str. 41). Gomilanje sintagmi koje nisu potrebne za denotativnu interpretaciju (oko sebe, u svojoj borbi, na njih, na sjedalo) u pravilu znači da u sustavu teksta nastaju neke konotacije, dakle dodatna značenja, ali ovdje to nije slučaj – stoga su i ovi mikrostilski manevri naprosto višak. 

Isto je tako slabo što su i motivi u većini radova lišeni imaginacije i siline, kao da autori nisu sposobni zamisliti i napisati nešto što nisu neposredno iskusili, osjetili, vidjeli (iako se, naravno, i priče o studentima koji u svojim sobicama previše puše, tuguju i čitaju knjige može pisati iz izglobljenog rakursa, primjerice u djelu Zbogom, Milka, vidimo se sutra Nemanje Jovanovića). Starci u vlakovima, bake, mačke, studenti književnosti, veliki brodovi, stari kapetani, posjetitelji muzeja koji se zaljubljuju u strance su likovi pripovijesti zbornika, a kombiniraju se nikako nego očekivano: baka – mačka, stranac iz muzeja – strankinja iz muzeja, student književnosti – studentica književnosti, student književnosti – student književnosti, student imena Arsen – mlada djevojka kojoj je Arsen Dedić najdraži pjesnik... 

Izdvojio bih i svjetle trenutke koji u ovim pripovijestima postoje više kao ideje i zameci nego kao potpuno artikulirane priče. Primjerice, priča Sendvič Lane Bojanić sastoji se od opisa sendviča koji dječaci nose u školu. Taj je opis isprekidan kratkim dijalozima tih dječaka iz kojih saznajemo da sendvičima gađaju kolegu iz razreda koji se ne brani, a po kraju torture radi neočekivano: "Pipajući kao slijepac, Admir je dohvatio Krunin tostirani sendvič, puhnuo u njega da skine prašinu, lagano, kao u svjećicu na torti i zagrizao." (str. 64)

Također su zanimljivi pokušaji Josipa Razuma (Premijera) i Martina Majcenovića (Kaktus). Razum u priči stvara lika-pripovjedača koji je opsjednut Brechtovom Operom za tri groša. Mora pogledati sve premijere, a glavna se glumica jedne od premijera ubija u njegovoj hotelskoj sobi. Majcenović priču gradi oko napetosti između prijatelja koji se vraća nakon nekoliko godina – dramaturgija večeri njegova povratka solidno je napisana dijalozima koji su realistični u odnosu na govor današnje urbane i obrazovane mladeži, a jedini je sadržaj – prepirka među prijateljima. 

Toliko o prozi. Što se tiče poezije, nekoliko je osnovnih dojmova koji vežu autorice i autora zastupljene u zborniku. Prvi je priroda lirskog subjekta i odnos prema pjesničkoj stvarnosti, pri čemu su glavni osjećaji nestabilnost, nesigurnost i izgubljenost. Druga je osobina priroda svijeta koji lirski subjekt okružuje, odnosno kojeg on stvara – taj svijet na granici je privlačnog i opasnog, često ispisan tek konturama, kombinacijom vrlo realističnih momenata (često iz djetinjstva lirskog subjekta), apstraktnih ili alogičnih projekcija i sintagmatskih veza među riječima. Primjerice, pjesma Lare Mitraković U grlu su joj pronašli muzičku kutijicu na navijanje počinje stihovima: "dok gledamo tv lice se zorana šprajca/ hihoće kao da je sve u redu", da bismo kasnije u pjesmi čitali: "tv je zapeo na glazbenom kanalu/ a snijega je već do kauča".

Konačno, posljednja uočljiva osobina pjesnikinja i pjesnika odnosi se na strofiranje (uz iznimku Mitraković), slobodni stih te poštivanje gramatike i sintakse. Radi se, ukratko, o lijepim pjesmama koje su sastavljene školski, od lijepih i zvučnih riječi, koje pak pokušavaju ostvariti emotivni efekt eksplikacijom snažnih tema, odnosa lirskog subjekta sa svijetom (sa samim sobom, partnerom, roditeljima). Emotivna rastrojstva koja se pokušavaju predočiti ne prati, nažalost, rastrojstvo jezika. Drugim riječima, mišljenja sam da je većina pjesama svojim jezikom previše suzdržana za vrstu osjećaja s kojima računaju.

Lara Mitraković je najzanimljiviji glas koji se uopće pojavljuje u zborniku, a najbolja je u pjesmama koje se prave da su ljubavne, dok bi možda prije bile anti-ljubavne (Vičeš). Posebnu pažnju valja obratiti na njenu pjesmu Dobro sam, tata u kojoj se ženski lirski subjekt obraća ocu brutalno izravnim stihovima: "Nitko me ne jebe, tata/ Svi kruže oko moga gnijezda žalcima/ Ali nitko ne ubada (...)"

Mitraković u mnogim pjesmama metaforički prikazuje krizu svakodnevnog i banalnog u koju mladi lirski subjekt upada, a u tim pjesmama vrijedi – što prozaičnije, to bolje. Tako se u pjesmi Mrvice kruha ženski lirski subjekt žali kako će neimenovani 'on' "namazati marmedalu od marelica/ s izrazom lica kao da si možeš priuštiti maslac/ koji si prethodno namazao kao mene jučer prije plaže/ nakon što sam te po deseti put zamolila/ pa si nervozno zaključio da ti je dosta kupanja/ i kako su mi se sjebali hormoni jer ne pijem tablete (...)" Jednakim je 'stvarnosnim' tonom i jednakom vještinom napisana i pjesma razglednica, pjesma-slika povratka srpskog bračnog para s ljetovanja u Hrvatskoj koja počinje stihovima: "aca i svetlana vraćaju se s ljetovanja/ mašu mi s teve ekrana/ nepodnošljiva kolona novinar ispituje/ čekate li predugo pita/", da bi završila 'trijumfalno': "napuhat ćemo madrac/ uliti more u kadu/ kupati se dugo/ dok ljeto ne izblijedi s naše kože/ kao tinta s razglednice/ zbogom žohari."

Od ostalih autorica i autora, Lana Bojanić također ima neka zanimljiva ostvarenja, a posebno bih izdvojio pjesme Slobodno mi reci ime, nije psovka te Čekanje ili Penelopa koja počinje i završava varijacijom motiva očiju ("Više ni očiju nemam (...) Samo ću im oči prepoznati."), dok početak ritmički jako podsjeća na početak pjesme Vaska Pope, Očiju tvojih da nije.  

Vigor Vukotić najhermetičniji je autor, ali je isto tako i autor koji češće od ostalih, u težnji za zamagljivanjem značenja, guši pjesme gomilanjem snažnih slika ("Znaš li da je Mađarska crno-bijela? (...) Znaš li da piju pivo koje je pola suze/ i zauvijek uzdišu", pjesma Mađarska). S druge strane, pjesme koje su uspješne, ili su barem takve većim svojim dijelom, vrlo su dobre i pamtljive, primjerice pjesma Divlji psi: "Takvi poput tebe/ uzgajaju divlje pse/ iznad sjeverne obratnice/ u selu gdje/ ulične svjetiljke stalno rade/ i nitko se na cesti/ ne pozdravlja/ i nitko se na cesti/ ne susreće (...)." 

Ema Pavlović piše poeziju koja je najmučnija i njen je osjećaj najeksplicitniji, što dijelom duguje i sažetom izrazu. Emotivni okvir njene poezije iscrtan je koordinatama tjeskobe, straha i melankolije, a najbolje je dočaran u pjesmama u kojima se ti osjećaji prenose slikama koje dominiraju cijelim tekstom, primjerice Oblog od rakije. Međutim, prečesto zapada u jednostavna riješenja jezičnih igara koje pjesme odvlače u banalnost, posebice kada se radi o njihovim završecima ("Sve vrti se u krug,/ sve je jedno i sve/ svejedno je.", pjesma Prekidi stvarnosti).

Poezija je posebno složen emotivno-značenjski sklop – imajući to na umu, svakako će biti zanimljivo vidjeti kako će se ovi mladi pjesnički glasovi razvijati i dodatno razdvajati. Ovako, uz određene vrlo uspješne pjesme, poezija iz zbornika uglavnom ne prelazi razinu lijepe poezije u kojoj su autori svjesni osnovnih zamki koje ona krije (pa tako, primjerice, izbjegavaju istrošene sintagme i metafore), ali u kojima rijetko prelaze granicu ludila i magije jezika koju ona pruža – igranje na sigurno nikako ne bi smjelo biti stvar poezije.

Sigurno bi dojam poetskog dijela, kao i čitavog zbornika, bio pozitivniji da je selekcija bila drugačija ili da je naprosto manje pjesama uvršteno u zbirku. Ovako se stječe dojam, pogotovo kad se radi o poeziji, da je previše tekstova nabacano pa se oni dobri i vrlo dobri gube među prosječnim. Bilo kako bilo, imajmo na umu da je ovo većini autora prvo pravo književno izlaganje. Ono ima svojih dobrih i loših strana, a s obzirom da se radi o grupi autora, svakako vrijedi pratiti kako će se razvijati u budućnosti.