Začitavanje: 'Unterstadt'

Novi roman spisateljice i pjesnikinje Ivane Šojat-Kuči u naslovu nosi njemački naziv za osječki Donji grad – Unterstadt (Fraktura, 2009.). Upravo je ta riječ izabrana jer se u romanu opisuje život četiriju generacija žena obitelji Schneider, Osječanki porijeklom iz Njemačke. 

Radnja romana započinje krizom koju doživljava posljednja žena te obitelji, Katarina. Ona se iznenada odlučuje na povratak u rodni grad, gdje se mora suočiti s majčinom nedavnom smrću, ali i pitanjem vlastitog identiteta. Kako njezina porodica tradicionalno o svim nesrećama i traumama šuti, Katarina zapravo ništa o njoj ne zna, a to znači da ne zna ni tko je ona sama. U potrazi za vlastitom prošlošću najviše joj pomaže bakina prijateljica frau Jozefina, stare fotografije, sjećanja, pa čak i gradski arhiv. Oni joj omogućuju da ispripovijeda povijest obitelji Schneider, u vremenskom rasponu od početka 20. do početka 21. stoljeća.

Ta je povijest prikazana iz vizure četiriju žena: prabake Viktorije, bake Klare, majke Marije i same Katarine. Ženska je perspektiva u odnosu na dominantno 'mušku' književnu tradiciju 'druga', a ta je drugost u romanu na neki način podvostručena: glavni likovi nisu samo 'drugi' jer su žene, nego su i 'drugi' jer su njemačkog podrijetla, a žive u Osijeku. Ta dvostruka drugotnost ključno uvjetuje sudbine svih sudionika romana, a autorici omogućuje postavljanje čitavog niza pitanja o položaju žena, o multikuturalnosti, toleranciji i povijesti.

Žene obitelji Schneider tako se moraju nositi i sa svojom ženstvenošću i sa statusom njemačke familije, ali jednu vrstu drugotnosti one same biraju, a to je šutnja. To je njihov način prevladavanja nesreće. Sve četiri žene, iako žive u različitim vremenima, zapravo doživljavaju gotovo isto: smrt djece, raspad brakova i ratove. No, to im neće pomoći da se bolje razumiju. Ne razumiju se jer je jedino što kćeri u toj obitelji uče od majki obrazac šutnje. Kako bi na neki način preživjele strahote koje im se događaju, one o njima ne govore, nego ih potiskuju u neizgovoreno. Upravo je nedostatak i nemogućnost komunikacije ključna tema ovog romana. 

Majke ne pripovijedaju kćerima o svojim nedaćama kako bi ih na neki način ukinule, ali to ne uspijevaju. Neizgovoreni užasi s jedne strane izjedaju osobu koja ne govori, a s druge strane uzrokuju tragedije drugih žena u porodici, jer one ne mogu objasniti ni sebe ni svoju obitelj; ključni su im događaji prešućeni. S druge strane, nedostatak komunikacije uzrokuje i propast brakova; tako prabaka Viktorija prešućuje svoje osjećaje mužu smatrajući da ih on ne bi razumio, a on čini to isto sa svojim osjećajima, što dovodi do konačnog udaljavanja supružnika. 

Iako je i Katarina naslijedila taj uzorak šutnje, ona odlučuje obrnuti obiteljski 'recept' za preživljavanje. Da bi sama preživjela, ona mora progovoriti, pa to i čini kao glavni pripovjedač romana. No, veći dio romana priča i sveznajući pripovjedač u 3. licu. Na početku se čini gotovo jasnim da je taj pripovjedač zapravo Katarina te da su ti dijelovi romana rezultat njene uspjele potrage, no jedna važna epizoda dokazuje da Katarina ne pripovijeda čitav roman. Pradjed Rudolf je u Galicijskom ratu pronašao psa i veoma ga zavolio. Fotografiju sa psom pronašla je Viktorija nakon muževljeve smrti i tek tada saznala kako mu je bilo u ratu. Sve to priča pripovjedač u 3. licu opisujući život prabake Viktorije, no nakon toga Katarina nalazi dotičnu fotografiju i pita frau Jozefinu tko su muškarac i pas. Ona to, dakle, ne zna. U romanu dakle postoje dva nezavisna pripovjedača, no, najveći je problem što nema jasnih granica među njima, pa čitatelj ne može točno znati koje dijelove romana pripovijeda Katarina, a koje ne. 

To s jedne strane uznemirava čitatelja, a s druge postavlja niz pitanja o Katarininom identitetu. Kraj je ovog izvrsnog, ali mučnog i turobnog romana zapravo optimističan: Katarinina priča je ispričana, ona zna tko je i pripovijedanjem je izgradila svoj identitet. No, taj je optimizam uzdrman nepostojanjem granica između pripovjedača. Tako je moguće da postoje dijelovi Katarinine prošlosti koje čitatelj poznaje, ali Katarina ne.

Da li je moguće utemeljiti identitet na djelomičnom pripovijedanju i djelomičnoj spoznaji? To je samo jedno u nizu nerazriješenih pitanja koja postavlja ovaj roman, koji se može ubrojiti u najbolje napisane u nas posljednjih godina.

Vesna Solar