O svojstvima u prirodi i društvu
Neki ljudi nepomični su za čitavoga svog vijeka, neke biljke
Pomiču se u sebi ali nikako da se odmaknu od ljudi, neki ljudi
Navikli na nepokret neke biljke navikle na sebe odavno
Ugrožavaju vlastitim trajanjem. To bi bila statistika jedne
Čudesne i opasne tišine u kojoj u lažnom suživotu žive šutljivi
Ljudi i šutljive biljke. I ništa se ne bi događalo da na biljke ne
Pada iz nebeske rupe i da ljudi ne postradaše pri tome padu.
Kako ne podnose samoću, ljudi biljkama oduzeše prostor,
Sakrivši se pod njihov hlad, a biljke ljudima pokvariše krepost.
Ljeto je, godinje gospodnje 2007. U Starome Gradu na Hvaru odvija se 6. Faropis. U blizini starinske kuće Petra Hektorovića, pod uzavrelim suncem i sjenom čudnih mediteranskih biljaka, u dvorištu sakrivenom od ostatka svijeta, odvija se čitanje poezije. Događaj posve neobičan za vruća ljetna jutra. Tome svjedoči i broj prisutnih na samom događanju. No, nećemo ništa nova konstatirati ako ponovno potegnemo priču o mjestu poezije u svijetu današnjice. Razlog okupljanja – knjiga Kristali Afganistana (V.B.Z.).
Ervina Jahića mogli ste upoznati i ranije. Kao urednika velikoga projekta, svojevrsne borbe s vjetrenjačama – časopisa Poezija. Časopis je iz broja u broj sve veći i opsežniji, a prilozi sve brojniji i raznolikiji. Unutar te 'goleme' mase pjesničke riječi svatko zainteresiran može pronaći nešto za sebe. Od novih i starih pjesnika, do najnovije prijevodne poezije nekih ljudi za koje vjerojatno u životu nikada niste čuli, što se, nakon čitanja, pokaže velikom štetom. Malo po malo, ako to financijski izvještaji i planovi dopuste, Poezija bi se mogla pretvoriti (ako to već do sada nije) u referentni časopis, referentno mjesto, pjesnika svih generacija.
U međuvremenu, Jahić piše vlastitu poeziju. Njegova četvrta knjiga Kristali Afganistana donosi sedamdeset i tri pjesme u pet tematskih blokova, čiji stihovi variraju od ljubavnih i ispovjednih do političko-angažiranih. Moglo se očekivati da će u ovakvoj podjeli doći do disonance među različitim glasovima, no Jahićev se poetski jezik dobro nosi za zahtjevima koje si je sam postavio.
Mogli bi sada ovdje teoretizirati o diskurzivnim praksama i poetskim smjernicama, o stilskim izražajnim sredstivma i modernističkim postupcima. Umjesto toga pozvati ćemo vas da sami uzmete u ruke ovu knjigu, zavalite se u udobni stolac, isključite internet, televizor, mp3 player i bilo kakvu tehnikaliju koju još uvijek držite uključenom, te uronite u obični, mistički, filozofski, kompleksni svijet Ervina Jahića te sami donesete sud.
Kako u pogovoru govori Branko Maleš: "Kristali Afganistana nisu ništa drugo nego poetski apel za ravnopravnost u neravnopravnom svijetu." Apelirajte zajedno s Jahićem.
Matko Vladanović
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.