Začitavanje: 'Knjiga o ljetu'

Knjiga o ljetu (Pelago, 2010., sa švedskog prevela Željka Černok) Tove Jansson skandinavski je klasik, a uopće nije ono po čemu je ova švedsko-finska autorica najpoznatija. Generacije čitatelja odrasle su na serijalu o Moominima, zaobljenim trolovima koji sliče na nilske konje, znatiželjnima, zamišljenima i sklonima toleranciji.  Janssonova smatra da "svaka dječja knjiga treba utrti put na kojem pisac stane, a dijete nastavi dalje", a ove se maksime drži i u svojoj književnosti za odrasle u kojoj ne docira, već ostavlja prostor za igru.

Posegnem li za površnim marketinškim sitagmama, mogao bih ovaj roman opisati kao skandinavski zen. Fragmenti koji ga čine zaokružene su cjeline koje donose priču o odnosu bake i unuke na zabačenom finskom otočiću. Vrijeme varira, djevojčica Sophia različitih je dobi u različitim dijelovima, nekad iz ljeta prekorači i u koje drugo godišnje doba, ali se sve stapa u gotovo bezvremensku cjelinu.

Zen, koliko sam shvatio, posebno cijeni prazninu, a njome se Jansonnova poigrava kroz čitav roman. Knjigu o ljetu opsjeda praznina koju je nakon smrti za sobom ostavila majka male Sophije. Bilo da skupljaju drvo za rezbarenje ili kosti, putuju na obližnji otok s očinskom figurom koja ostaje na razini naznake ili se igraju venecijanskih plemića, praznina je integralni dio teksta čija su najjača oružja sugestivni krajolik otoka i opis odnosa bake i unuke s ironičnim odmakom.

Ipak, ni Sophie ni baka nisu samo naznačene osobnosti koje tumaraju prigodno močvarnim otokom, služeći autorici kao nositeljice koncepta. Njihov se odnos ponekad može činiti hladnim, ali je pun razumijevanje i humora.  Baka je izvor teško oborivih mudrosti, a djevojčica ljubopitljiva i smjela.

Možda vam je prethodna rečenica u misli prizvala pretjeranu sentimentalnost s onu stranu dobrog ukusa, ali toga se ne morate bojati dok posežete za ovom nevelikom sveskom. Janssoničin roman lagana je, ali nipošto patetično lepršava tvorevina.

Srđan Laterza