Začitavanje: 'Dnevnik zaboravljene mladosti'

Navikli smo čitati pikantne biografije prepune detalja što poznatih, što nepoznatih, što izmišljenih. Navikli smo čitati hvalospjeve upućene modernim zvijezdama ili onima koje su nas odavno napustile. U gomili ispisanih stranica koje se svake godine pojavljuju na hrvatskom tržištu mogli ste čitati biografije prvoga hrvatskog predsjednika, Ivice Račana, Davida Beckhama, Angeline Jolie, Toma Waitsa, Fidela Castra i desetaka drugih što poznatih, što nepoznatih imena. Neke od njih utopile su se u sivilu prosječnosti i sad zauzimaju mjesto na kućnim policama ili skupljaju prašinu u kakvom antikvarijatu, a neke su, začudo, bile ozbiljno napisani, studiozni tekstovi lišeni lapidarne prosječnosti koji su težili tome da ih se s police uzme i po drugi put. Autobiografije? To je već neka druga stvar. Autobiografije pjesnikinja – treća.

Jeste li ikada u vlastiti dnevnik zapisali rečenice poput: "Rođen sam tog i tog datuma, od majke i oca...", ili dubokoumne, visokoanalitične rečenice koje su u istom mahu otkrivale smisao svemira i sveg postojanja? Irena Vrkljan ih u svakom slučaju ne piše. Što zapravo znači da pred nama stoji jedan poseban tekst koji ne možemo mirne duše svrstavati u paradigme autobiografije.

Izvađene iz konteksta prostora i vremena, rečenice u Dnevniku zaboravljene mladosti (Naklada Ljevak) djeluju prazno i izgubljeno. Diskursni svijet izmiče pogledu i potrebno ga je rekonstruirati vlastitim naporom. Ova potraga nije pak ostavljena isključivo snagama slučajnog čitatelja, već ju u isto vrijeme poduzima i sama autorica. Prustovska potraga za izgubljenim vremenom u kojem su se još mogli čuti zaboravljeni glasovi davno izgubljenih ljubavnika, velikana hrvatske književnosti i slikarstva, malih građanskih obitelji koje su krpale kraj s krajem i koje je povijest zaboravila da bi napravila mjesta nekolicini imena. No riječi iz ovoga dnevnika, premda prizivaju prošlost (iz konteksta vremena u kojemu je smješten čitatelj) same ne borave u njoj. One pričaju vlastitu priču, poetsku pripovijest koja bilježi slike, zvukove i glasove, te ih prerađuje u novi oblik koji je, kako kaže sama autorica, godinama ležao zaboravljen među kutijama na tavanu da bi napokon ugledao svjetlo dana i bio objavljen u ovoj formi.

Potreba za voajerizmom čitatelja biografija ovdje neće biti ispunjena. Premalo je konkretnih informacija za koje bi se uhvatili, premalo je 'realnosti' u riječima pisca dnevnika da bi ga mogli hvatati za svaku riječ i držati odgovornim za kakvu nepoćudnu političku misao ili zabranjeni užitak. Premalo je referencije, a u imaginarnom jeziku u kojem se označitelji i označeno miješaju po volji nekoga drugoga, težnja za čvrstim uporištem ionako ne može biti zadovoljena.

Premda je ovo preporuka proze i za očekivati bi bilo da se na ovome mjestu preporuča kompleksni, narativni, relativno linearni tekst koji se bavi velikim temama ili barem dovoljno trivijalnim a da bi bile zabavne, Dnevnik zaboravljene mladosti ne ulazi niti u jednu od tih kategorija. Zbog toga će svi oni ogrezli u pripovijednom žanru potražiti utočište negdje drugdje, a tekst Irene Vrkljan ostat će u rukama onih čudaka koji tu i tamo vole odškrinuti vrata privatnih svjetova od prije pet (ili više) desetljeća, onih koji još zamišljaju sliku dokonog čitatelja koji sa šalicom kave sjedi zavaljen na trijemu u kući kraj jezera i onih koji iz nekog razloga proučavaju život i djelo Irene Vrkljan. Bilo kako bilo Dnevnik nije za svakoga (što ne znači da je isključivo pisan za akademske snobove), a u njemu će uživati svi oni imuni na pokoju hermetičnu rečenicu ili stilizaciju. Pod njima se krije zreli pripovijedno-poetski tekst i povijest života jedne umjetnice. Što bi trebalo biti i više nego dovoljno.

Matko Vladanović