Začitavanje: 'Dnevnik zaboravljene mladosti'

Utorak
29.01.2008.

Navikli smo čitati pikantne biografije prepune detalja što poznatih, što nepoznatih, što izmišljenih. Navikli smo čitati hvalospjeve upućene modernim zvijezdama ili onima koje su nas odavno napustile. U gomili ispisanih stranica koje se svake godine pojavljuju na hrvatskom tržištu mogli ste čitati biografije prvoga hrvatskog predsjednika, Ivice Račana, Davida Beckhama, Angeline Jolie, Toma Waitsa, Fidela Castra i desetaka drugih što poznatih, što nepoznatih imena. Neke od njih utopile su se u sivilu prosječnosti i sad zauzimaju mjesto na kućnim policama ili skupljaju prašinu u kakvom antikvarijatu, a neke su, začudo, bile ozbiljno napisani, studiozni tekstovi lišeni lapidarne prosječnosti koji su težili tome da ih se s police uzme i po drugi put. Autobiografije? To je već neka druga stvar. Autobiografije pjesnikinja – treća.

Jeste li ikada u vlastiti dnevnik zapisali rečenice poput: "Rođen sam tog i tog datuma, od majke i oca...", ili dubokoumne, visokoanalitične rečenice koje su u istom mahu otkrivale smisao svemira i sveg postojanja? Irena Vrkljan ih u svakom slučaju ne piše. Što zapravo znači da pred nama stoji jedan poseban tekst koji ne možemo mirne duše svrstavati u paradigme autobiografije.

Izvađene iz konteksta prostora i vremena, rečenice u Dnevniku zaboravljene mladosti (Naklada Ljevak) djeluju prazno i izgubljeno. Diskursni svijet izmiče pogledu i potrebno ga je rekonstruirati vlastitim naporom. Ova potraga nije pak ostavljena isključivo snagama slučajnog čitatelja, već ju u isto vrijeme poduzima i sama autorica. Prustovska potraga za izgubljenim vremenom u kojem su se još mogli čuti zaboravljeni glasovi davno izgubljenih ljubavnika, velikana hrvatske književnosti i slikarstva, malih građanskih obitelji koje su krpale kraj s krajem i koje je povijest zaboravila da bi napravila mjesta nekolicini imena. No riječi iz ovoga dnevnika, premda prizivaju prošlost (iz konteksta vremena u kojemu je smješten čitatelj) same ne borave u njoj. One pričaju vlastitu priču, poetsku pripovijest koja bilježi slike, zvukove i glasove, te ih prerađuje u novi oblik koji je, kako kaže sama autorica, godinama ležao zaboravljen među kutijama na tavanu da bi napokon ugledao svjetlo dana i bio objavljen u ovoj formi.

Potreba za voajerizmom čitatelja biografija ovdje neće biti ispunjena. Premalo je konkretnih informacija za koje bi se uhvatili, premalo je 'realnosti' u riječima pisca dnevnika da bi ga mogli hvatati za svaku riječ i držati odgovornim za kakvu nepoćudnu političku misao ili zabranjeni užitak. Premalo je referencije, a u imaginarnom jeziku u kojem se označitelji i označeno miješaju po volji nekoga drugoga, težnja za čvrstim uporištem ionako ne može biti zadovoljena.

Premda je ovo preporuka proze i za očekivati bi bilo da se na ovome mjestu preporuča kompleksni, narativni, relativno linearni tekst koji se bavi velikim temama ili barem dovoljno trivijalnim a da bi bile zabavne, Dnevnik zaboravljene mladosti ne ulazi niti u jednu od tih kategorija. Zbog toga će svi oni ogrezli u pripovijednom žanru potražiti utočište negdje drugdje, a tekst Irene Vrkljan ostat će u rukama onih čudaka koji tu i tamo vole odškrinuti vrata privatnih svjetova od prije pet (ili više) desetljeća, onih koji još zamišljaju sliku dokonog čitatelja koji sa šalicom kave sjedi zavaljen na trijemu u kući kraj jezera i onih koji iz nekog razloga proučavaju život i djelo Irene Vrkljan. Bilo kako bilo Dnevnik nije za svakoga (što ne znači da je isključivo pisan za akademske snobove), a u njemu će uživati svi oni imuni na pokoju hermetičnu rečenicu ili stilizaciju. Pod njima se krije zreli pripovijedno-poetski tekst i povijest života jedne umjetnice. Što bi trebalo biti i više nego dovoljno.

Matko Vladanović

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu