Začitavanje: 'D'Annunziev kod'

Roman Borisa Perića D'Annunziev kod drugi je iz trilogije Krv koja je započela pretprošlogodišnjim objavljivanjem romana Vampir kojim je Perić potvrdio svoju onostranost u odnosu na ostatak domaće recentne produkcije. Stilski u potpunom nesrazmjeru s domaćim autorima, Perićevo djelo kao da pripada tuđoj književnosti, i to anakronoj, barem pedeset godina staroj. U njega nema danas dominantnog govora ulice, nitko gotovo da i ne prostači; psovke kojih je vrlo malo pojavljuju se u funkciji priče, a ne kao poštapalice (što je danas u modi), rečenica mu je odmjerena, a misao bremenita aluzijama na različite osobe i događaje iz povijesti, umjetnosti, glazbe, politike… Usprkos čednom eruditskom retro-stilu, roman kojeg vam preporučamo u današnjem 'Začitavanju' pozabavio se gadostima i dekadencijom modernog svijeta u razmjeru neusporedivom s bilo kojim novijim domaćim romanom.

Iako nazivom evocira Brownov Da Vincijev kod, s proslavljenim trilerom dijeli svega nekoliko obrnuto proporcionalnih motiva. Gdje Brown prati simbologa u lovu na najčuvaniju tajnu, Perić nam nudi izgubljenu ruinu, Ivana Biškupa, kojeg nakon raspada braka od Zagreba do Rijeke vode njemu razumom nedokučivi, ali ipak posvuda posijani tragovi, u kombinaciji s dvjema silama - otuđenošću od ostatka tzv. normalnog svijeta i zaluđenošću djelom Gabrielea D'Annunzija, tajanstvene figure iz talijanske povijesti, pjesnika aktivista koji je u nas najviše traga ostavio upravo u Rijeci koju je nakon prvog svjetskog rata kratkotrajno okupirao pretpostavivši umjetnost birokraciji i malograđanstvu i čijim se romanom Giovanni Episcopo Perić poslužio pri odabiru imena svog glavnog junaka. U nastojanju da si sredi život ili barem pobjegne od starog koji ga progoni, Biškup se zapošljava u riječkoj podružnici misterioznog paneuropskog instituta sa sjedištem u Beču za kojeg mu ni samom nije jasno čime se zapravo bavi, ubrzo bivajući upleten u perverznu igru čije mu značenje od početka izmiče. Kasnije, kad ga već gotovo na silu ožene suradnicom, bit će prekasno da se osujeti pakleni plan njegovih suradnika.

Kod Perića, Brownova božanska obitelj tj. Isusovi nasljednici dobivaju predznak suprotnog tabora. Gdje Brown zadire u božansko, Perić se vraća svojoj staroj, bogohulnoj temi vampirizma pa će Biškupova novonastala obitelj postati integralnim dijelom okultnih seansi koje se odvijaju u mračnim mučionicama nekog pazinskog podruma. Iz rapske ludnice, odakle šizofreničar Biškup pripovijeda, sotonistički rituali pod okriljem agencije za europske integracije dolaze kao metafora današnjeg društva u kojem hedonisti i dekadenti vladaju životima malog čovjeka i u kojem raznorazne, naoko časne institucije koje niču jednakom brzinom kao neologizmi i isprazne riječi kojima se u pravilu koriste njihovi zaposlenici služe kao paravan mnogo gorim stvarima.

"Pročitano bez točaka, ime te čudne ustanove zvučalo je poput engleske riječi za uho, što mi je, opet, u sprezi s riječju 'agencija', djelovalo nekako špijunski. Ali čemu onda onaj vražji prišivak 'Institute'? Kamuflaža? Poljepšavanje? Ne, ne, to ipak nije bilo moguće. Onaj proćelavi debeljko mogao je biti svašta, što se mene tiče čak i besposlen briselski ministar, ali špijun nikako. Osim toga, govorio mi je gotovo iste stvari kao i moj znanac u Zagrebu, samo bez mudrog zaključka kako 'neki kurac ipak moram raditi'. E, sad, kod špijuna, znamo, prvi dojam voli prevariti. Agencije će nerijetko uposliti upravo takve neugledne tipove, uvjerene da nitko na svijetu neće posumnjati upravo u njih. Ali tu se, bojim se, varaju. Ono što je samo po sebi previše očevidno, ujedno je i sumnjivo. S druge strane, tko sam ja da posumnjam u tog tipa? Čovjek mi nudi posao, a ja razmišljam je li špijun. Baš i da je, što bi mogao špijunirati kod nas, gdje malo toga funkcionira kako valja? Svejedno, crvuljak sumnje mi nije davao mira.

Marija Mladina