Winsor McCay

Građevinski monstrumi od željeza i betona prkose zdravom razumu rastući u visinu, vlakovi ničim izazvani voze pod zemljom, neobični strojevi lete zrakom – početak dvadesetog stoljeća nesumnjivo je bio jako zabavan i uzbudljiv za sve one koji su imali priliku svjedočiti rezultatima prvih industrijskih revolucija te istovremenom popuštanju viktorijanske stege u anglofonskim zemljama...

Sva su spomenuta čudesa u milijune američkih dnevnih soba redovno stizala preko novina (koje vjerojatno nikada nisu imale toliki utjecaj na javno mnijenje u svojoj povijesti kao tada), a s njima je u spomenute dnevne sobe svake nedjelje stizao i medij koji je tek počeo otkrivati samoga sebe i svoje mogućnosti - strip. Prva desetljeća njegova života uglavnom je obilježila hiperaktivna derištad kojoj je jedini cilj bio sablazniti svijet odraslih uz pomoć pokoje nepristojne riječi, uriniranja, podmetnute noge i podrugljivog smijeha praćenog upiranjem prsta u prvog uštogljenog gospodina koji bi imao nesreću da se nađe u blizini junaka iz najpopularnijih ondašnjih stripova Yellow Kid ili Katzenjammer Kids. I priča i crtež bili su u službi prvo podruge - koju je pogotovo publika iz nižih slojeva bezuvjetno obožavala, a zatim i u službi dvoje malo veće derištadi, samo s debelim bankovnim računima i velikom žudnjom za moći: u borbi za čitatelje i veću nakladu bezobraznost Josepha Pulitzera i Williama Randolpha Hearsta nije se bitno razlikovala od junaka stripova koje su objavljivale njihove novine. Iako situacija nije djelovala pretjerano obećavajuće, prve klasike medija nije trebalo dugo čekati.

Zenas Winsor McKay, rođen 1867. godine u blizini Ontarija u Kanadi, ime je dobio u čast nikog drugog nego šefa svojeg oca. Koliko je pragmatičan čovjek bio otac McKay, kako se odnosio prema želji svoga sina da se u životu posveti svojoj najvećoj ljubavi, crtanju, te kako je Winsor u svojim tinejdžerskim godinama od obitelji pobjegao u cirkus - valjda nije potrebno dodatno naglašavati. U cirkusu počinje raditi kao karikaturist, briše ime Zenus iz matičnih knjiga a prezime modificira u McCay, brzo dolazi na glas kao najveći spektakl u cirkusu ('Čovjek koji crta najbrže na svijetu!'), početkom 1891. godine odlazi u Cincinnati, gdje nastavlja crtati, dizajnira postere za sajmove nakaza te upoznaje koketnu četrnaestogodišnju Maude Lenore Dufour, koju će, bez obzira na razliku u godinama, brzo oženiti. Nakon toga, gonjen činjenicom da svojoj obitelji mora osigurati stabilnost, McCay počinje raditi za novine. Budući da je reprint fotografije za to vrijeme još bila znanstvena fantastika, McCay je često kao reporter odlazio na teren, gdje je morao vjerodostojno i brzo crtati požare, suđenja, linčovanja, velike javne proslave te sportska događanja. Uz sve to, crtao je karikature i ilustrirao dječje pripovjetke koje su onodobne novine obično objavljivale u nastavcima. Uskoro postaje jedan od najboljih novinskih ilustratora, pa 1903. godine odlazi u 'New York Herald', manju novinsku kuću koja mu dopušta da radi i neke stvari mimo uobičajenih obaveza (čitaj: stripove). Upravo tu se – pored gomile ostalih što ih je objavio – rađaju i njegova najpoznatija djela: Dreams of the Rarebit Fiend izlazi 1904. godine, a godinu dana nakon njega i Little Nemo in Slumberland.

   Gertie the Dinosaur (Winsor McCay, 1914)

Dreams of the Rarebit Fiend bio je 'uljuđeni' odgovor Heralda na vulgarne stripove koji su rasprodavali Pulitzerova i Hearstova izdanja. Pedantno crtan u crno-bijeloj tehnici, Dreams of the Rarebit Fiend izlazio je u dnevnom ritmu i redovno slijedio istu fabularnu nit: u prvom kvadratu neka bi osoba zaspala, nakon čega bi slijedile noćne more u kojima bi njen dnevni život bio okrenut naglavačke; u posljednjem bi se kvadratu osoba uvijek probudila, te za ružne snove okrivila pokvaren sir kojeg je pojela prije spavanja. Međutim, dovoljno je bilo pročitati samo jednu epizodu kako bi se shvatilo da se iza naizgled jednostavne priče krije strip namijenjen ipak malo starijoj publici: u jednoj epizodi svećenik sanja da je umro ali umjesto u raj odlazi u pakao; mlada žena sanja kako joj se torbica od krokodilske kože, koju je dobila od udvarača, pretvara u krokodila koji ju proždire; drugi svećenik, žustri protivnik teorije evolucije, sanja kako se pretvara u majmuna. Bez imalo želje da izbjegava problematiziranje vjerskih i seksualnih zabrana onoga vremena, McCay se zapravo sukobljavao sa sve primjetnijom postviktorijanskom buržujskom hipokrizijom: sve što čovjeku treba da bi vidio kako svijet ispod nje izgleda samo je najobičniji komadić pokvarenog sira. U nekoliko godina koliko je izlazio, McCayev strip nikoga nije poštedio svoje kritike.

Noćne more i slična fabula biti će temelji i sljedećega McCayeva stripa, onoga po kojem ga danas svijet ipak najviše pamti. Mali Nemo u Zemlji snova (Little Nemo in Slumberland) prati priču stidljivog sedmogodišnjaka, koji dane provodi u uštogljenom i bogato dekoriranom svijetu američke visoke srednje klase, a noću ga opsjedaju zlokobne sjenke i nimalo prijateljski raspoložena bića koja su u njegovu sobu stižu iz Zemlje snova. Baš kao i u Rarebit Fiendu, i Nemo bi se obično neposredno prije sigurne smrti u snu znojan i uplašen probudio kad bi pao s kreveta, s tim da se u Nemovom slučaju redovno pojavljivala neizostavna crna sluškinja koja bi ga umirivala ili grdila, ovisno o naređenju Nemovih roditelja. Kako se u Nemu sve vrtilo oko jednog lika, a ne gomile epizodnih kao u Rarebit Fiendu, s vremenom je McCay počeo graditi sve kompleksniji svijet u kojem se Nemo mogao naći nakon što ode na spavanje. Ubrzo se Nemo oslobodio straha od uljeza koji su ga posjećivali noću, čak je počeo s njima komunicirati pa je otkrio kako Zemlja snova ima svog vladara, Kralja Morpheusa, kako u njoj ima i prekrasnih stvari, poput leptira dovoljno velikih da mogu poslužiti kao kišobran, ali i ne toliko prekrasnih – u Zemlji snova nije bilo ukinuto ropstvo, a u nekim susjednim kraljevstvima, poput Marsa, do kojeg je Nemo stigao oko 1910. godine, život je bio još gori. Mars je, naime, bio u posjedu jednog jedinog industrijskog kapitalista, čitav je bio prekriven tvornicama i smećem, a njegovi su jedini stanovnici bili monstruozno izobličeni radnici (izobličeni prije svega zbog količine rada, ali i zbog genetskih istraživanja kojima se njihova učinkovitost trebala unaprijediti) koji su svojim ionako niskim primanjima plaćali vlasniku Marsa uslugu disanja, jer je i zrak bio njegov, pa ako ga je netko htio udisati, morao je taj luksuz i platiti.

Poput Swiftovog Gulivera, odnosno Carollove Alise, i Nemo je zapravo putovao u bizaran svijet koji je, nakon malo temeljitijeg promatranja, bio prije svega parodija na onaj iz kojega je otišao. Pritom je Nemo u Zemlji snova bio sve samo ne pitoma priča za djecu praćena šarenim sličicama. Nemo je bio mračan, zastrašujuć, surrealan i nerijetko nasilan strip s jedne strane, te vizualno zavodljiv i izrazito sugestivan s druge – McCayevo majstorsko pripovijedanje crtežom i vladanje perspektivom do danas je jako mali broj autora uspio dostići.

Jedva godinu dana nakon što je Nemo otišao na Mars, nemilosrdni kapitalist je stavio svoju šapu na McCaya: 1911. godine Hearst nudi McCayu spektakularni ugovor od 100.000 dolara godišnje zarade, što je bilo u rangu s najplaćenijim filmskim zvijezdama i sportašima onog vremena. Paradoksalno, njegov najveći uspjeh bio je za McCaya i početak kreativnog kraja. Prelazi iz 'Heralda' u Hearstov 'American', gdje gubi dobar dio dotadašnje stvaralačke slobode. Nemo nastavlja izlaziti još dvije godine, samo pod drugim imenom, da bi nakon toga urednici prvo zaključili kako je McCay "ozbiljan umjetnik koji se ne smije trošiti na nebitne gluposti", a nakon toga ga osudili samo da radi izvještaje, karikature i promidžbene postere. Svoje najdraže djelo McCay će nakratko revitalizirati početkom 1920. godine, ali Nemo jednostavno više nije nikoga zanimao. Kada je umro 1934. godine, javnost je McCaya pamtila samo kao autora novinskih karikatura, i ničeg više.

Hrvoje Krešić