Naslov knjige: A bilo mi je...
Autor knjige: Svjetlana Gjoni
Izdavač: V.B.Z. (Zagreb)
Godina izdanja: 2014.
Ime Zagrepčanke
Svjetlane Gjoni (1950.), danas umirovljene profesorice koja je 2007. kao debitantica osvojila
V.B.Z.-ovu nagradu za roman
Nula Nemo, rijetko se susreće u kulturnoj javnosti. Čini se da o autoričinom životu i radu ni Internet ne zna puno: nije lako doći ni do šturih biobibliografskih podataka.
Zauzvrat, internetska pretraga može podsjetiti na činjenicu da je Nula Nemo ostao među manje (pre)poznatim naslovima u povijesti V.B.Z.-ove nagrade. Šteta, jer posrijedi je vrlo zanimljiva proza – izrazito raspisana, digresivna, krcata pripovjednim tokovima i (pod)zapletima, a opet vrlo čitka i zabavna. Podjednako širok pripovjedni zamah, ali sad unutar formalnih parametara kratke priče, nalazimo i u novoj knjizi Gjoni, pomalo kriptičnog naslova A bilo mi je...
Dvadeset i devet priča u ovoj zbirci proteže se, kako nam saopćava blurb, "od Zagreba i Opatije do Beča i Moskve.” Autorica ne zahvaća samo u prostornu, nego i u vremensku širinu, pa njihovo vrijeme radnje varira u rasponu od sedamdesetih godina do današnjice. Njezini postupci vrlo su raznovrsni: tu su pripovjedanje u prvom i trećem licu, glasovi muških i ženskih pripovjedač(ic)a, forma ispovjedne proze kao i ona telefonskog razgovora ili elektronske prepiske.
Sve su priče smještene u tzv. shared universe – zajednički pripovjedni svijet u koji su smješteni svi likovi i događaji u knjizi. Isti se likovi tako pojavljuju u različitim pričama i susreću u različitim ulogama – jednom kao glavni, drugi put kao sporedni ili epizodni – a njihovi pripovjedni tokovi povremeno se ukrštaju.
Gjoni pokazuje posebnu sklonost istraživanju graničnih i traumatičnih ljudskih stanja. Njezini protagonisti nerijetko se hrvu s apatijom, učmalošću, depresijom, s tjelesnim i(li) duhovnim boljkama; društveni su marginalci, svojom voljom ili njoj unatoč. Ovakav tematsko-motivski fokus približava prozu onoj
Radenka Vadanjela,
o čijoj sam knjizi Mišomor za rođake pisao. Premda je Gjoni 'svjetska' pripovjedačica, a Vadanjel opsesivno usredotočen na jedan provincijski milje, određene sličnosti uskaču u oči.
Međutim, jedna od najznačajnijih razlika koje se pritom nameću tiče se humora – kojeg kod Gjoni nalazimo napretek. Ne radi se tek o kontrapunktiranju humorističnih situacija onim turobnim, s ciljem da se uspostavi nekakva ravnoteža; naprotiv, autorica često pronalazi humor upravo u srcu 'crnjaka'.
Indikativan primjer u tom pogledu jest priča 'Večer kod Vlahe' u kojoj trojica mladića poznaniku oboljelom od epidermolize (bolesti djece-leptira) pokušavaju 'namjestiti' prvo seksualno iskustvo kako bi mu se odužili za nabavu rekreativne droge (policija ga nikad ne pretresa). Ma koliko početna tematsko-motivska postavka djelovala deprimirajuće, nesvakidašnji tulum o kojem čitamo prikazan je s gotovo začudnim fokusom na zabavne, ugodne, pa i tople trenutke. Autorica nas iznenađuje nestereotipno oblikovanim likovima, diskretnim odbljescima nježnosti koji se pojavljuju u interakciji među njima i neočekivanim, koliko-toliko vedrim završetkom.
Ako znamo u kakve prostorno-vremenske širine Gjoni zahvaća, logično je postaviti pitanje o (ne)ujednačenosti rezultata koje ostvaruje. Je li moguće podjednako dobro poznavati, primjerice, moskovsko podzemlje sedamdesetih, obiteljski život u zagrebačkom predgrađu osamdesetih ili onaj studentski u Beču devedesetih godina? Pod 'poznavanjem' različitih prostora i razdoblja ne ciljam, dakako, na nekakav dokumentaristički ideal – nipošto ne mislim da bi književnost trebala ili morala prikazivati stvari onakvima kakve su (bile) u 'stvarnome svijetu'. 'Poznavati' određeni milje ovdje znači biti sposobna prikazati ga literarno uvjerljivo, tj. onakvim kakav bi mogao biti. A na tom planu autorica doista zna impresionirati.
Recimo, nije mi poznato postoji li u Sankt Peterburgu zajednica studenata slikarstva iz Kine i nalikuje li pitoresknoj družini opisanoj u priči 'U gostima'; nemam informacija ni o iskustvu studenata iz Hrvatske koji su za vrijeme posljednjeg rata masovno upisivali studij u Beču kako bi izbjegli mobilizaciju, a u koje spada protagonist priče 'Jedan je korak'.
Međutim, spomenuti prostorno-vremenski okviri i situacije postavljene unutar njih prikazani su kod Gjoni tako da u čitateljskim očima djeluju vjerodostojno: nije mi bilo teško zamisliti da su stvari mogle izgledati i funkcionirati baš onako kako o njima čitamo u ovoj zbirci. Zbirka sadrži niz takvih, vrlo pamtljivih priča.
S druge strane, na planu uvjerljivosti autorica mjestimice i omane. Primjeri slabijih priča mogli bi biti 'Park', o švercerima robom sa Zapada u sovjetskoj Moskvi; minijatura iz zagrebačkog klupsko-skvotersko-glazbeničkog života 'To nije Amerika'; 'Ludilo', ustrojena kao niz e-mailova nasilnoga i opsesivnog bivšeg partnera njegovoj žrtvi. Likovi koje susrećemo u ovim trima pričama plošni su, njihova atmosfera je nedovoljno oblikovana, a pripovjedna postavka 'tanka' ('Park' djeluje kao skica za priču, a 'To nije Amerika' je bazirana na prepričavanju, a ne pripovjedanju); one ne ostavljaju ni približno onakav dojam i pamtljivost kakve je autorica sposobna proizvesti.
Takve priče trebalo je ili raspisati, ili isključiti iz zbirke – čime bi ova malo izgubila na obujmu, ali dobila na kvaliteti i koherentnosti. Malo više uredničkog angažmana u tom smislu ne bi bilo suvišno (kao ni pomnija lektura – knjiga je puna tipfelera).
Kad se sve zbroji i oduzme, rekao bih da povremeni podbačaji ne uspijevaju značajnije naškoditi cjelini zbirke. Gjoni je talentirana, obrazovana i sposobna spisateljica i pripovjedačica, vješta u izgradnji lika i pripovjedne situacije: kad joj u priči krene, onda joj ide doista sjajno. I u obliku u kojem je stigla do nas, A bilo mi je... spada među najzanimljivije naslove objavljene u protekloj godini u korpusu domaće beletristike, ali i predstavlja važan podsjetnik na talent svoje samozatajne autorice.
Dinko Kreho
foto:
leniners ***
Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.), publicist, književni kritičar i kritičar medija. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Član je uredništva zagrebačkog dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja
Zarez. Živi u Sarajevu i Zagrebu.
