'Visoke trave': Gusta prozna livada i krhki narativ

Ratne devedesete, raspad Jugoslavije, dvojica najboljih prijatelja, ljubav prema košarci i duboki ponori relativno nedavne povijesti koji otvaraju pitanje može li spona prijateljstva nadići svaki razdor, pa čak i onaj ratni – to su odrednice koje ukratko ilustriraju novi roman Zorana Žmirića naslova Visoke trave. Književnik, glazbenik i kolumnist Zoran Žmirić već je tako reći veteran hrvatske književne i kulturne scene sa svojim brojnim knjigama prevedenima na više svjetskih jezika, od kojih se ističu Pacijent iz sobe 19 te Blockbuster, oba nagrađivani i s uspješnom recepcijom kod publike. 

Visoke trave roman je gotovo epskih razmjera, koji prati protagoniste Roberta Lončara i Gorana Vendera, prvo rivale, a potom i najbolje prijatelje. Dvojicu mladića životne okolnosti spajaju u vremenu i prostoru bivše Jugoslavije, od još relativno mirnih 80-ih gdje se adolescentske želje usmjeravaju tek na uspjeh na košarkaškom terenu i prve ljubavi, preko traumatskih, ratnih 90-ih koje ih sumorno razdvajaju fizički, a potom i najbolnije, ideološki, pa sve do emigrantske Irske u prvom desetljeću 2000-ih, gdje se njihovi životi nastavljaju na sve moguće načine, samo ne onako kako su ih 30 godina ranije naivno zamišljali. U uokvirenoj strukturi romana nalaze se protagonisti koji su već izgradili svoje živote u Irskoj, međutim njihova su interna previranja ono što ih dovodi do 1985. godine otkad priča nastavlja linearno teći sve do kraja Domovinskog rata.

Od romana Visoke trave čitatelj istovremeno dobiva mnogo –  sadržaj je veoma širok, likova je mnogo, produljeni i detaljni opisi toliko su vizualni da su gotovo filmski – no, ipak, rekla bih da jednako toliko i gubi, jer se u gustoj fabuli i šumi mnogobrojnih preslabo okarakteriziranih likova teško pronalazi bilo koja nit koja bi čitatelju jasno držala pažnju na opširnih 450 stranica. Roman koji vremenski i sadržajno pomno razrađuje događaje iz čak 3 desetljeća, vjerodostojno ilustrira posljednje jugoslavenske godine i dotiče se socijalnog aspekta, u svojoj prekomjernoj proznoj opširnosti neuspješno žonglira s većim brojem likova i njihovim karakterima, emotivnim previranjima i životnim postupcima, što dovodi do krhke strukture samog narativa i primjetnog izostanka atmosfere.

Nadalje, jezik Visokih trava ponajviše u dijalozima djeluje skicozno i ukočeno, odiše izostankom životnosti, naročito u odnosu na povremenu dramatičnost same fabule koja se u mnogome dotiče transgeneracijske sablasti Domovinskog rata i veoma detaljno prilazi skliskoj, ali sada već i prilično izlizanoj temi u hrvatskoj književnosti 21. stoljeća.

" Pes se stane teatralno okretati oko sebe, pa pogleda Roberta i kroz smijeh kaže:
- Kaj je ovo, jebo ti ja pes mater, pa nemre si čovjek u svom kvartu više ni oko ubit popodne?
- Malo slavimo- kaže Darija ljubazno pa pruži Pesu ruku i predstavi se: - Darija, drago mi je.
- O mademoiselle!- Pes oduševljeno ispusti piskutavi pozdrav i nakloni se. - A kaj se slavi? Oslobođenje Knina?" (str. 147.)

Na polu same komunikacije među likovima, ritam dijaloga rijetko je dovoljno dinamičan, već mjestimice usporava i gotovo zamara čitatelja, a jednostavne doskočice u pretpostavljenoj službi humora nisu baš zamjetno funkcionalne niti pretjerano uspjele. Unatoč tome što je jezik Visokih trava u globalu čist i fluidan, a sami tekst nije gust u smislu značenja, roman je svejedno suviše težak za probijanje između plošnih dijaloga, tipiziranih odnosa među likovima te toliko razgranatih linija radnje koje se međusobno gube i tek sastaju dvjestotinjak stranica kasnije, iskliznule iz ruku i onog maksimalno koncentriranog čitatelja. Također, unatoč tome što roman odlikuju poneki poetski vrijedni citati, oni u hijerarhiji teksta nerijetko djeluju poput autorovih ubačenih misli i mudrosti te se neskladno izdvajaju u dugim i prečesto monotonim opisnim paragrafima ili epizodama, koje vidljivo nisu potrebne za tijek romana, već sudjeluju između poglavlja kao kakva (nepotrebna) narativna pauza.

"Goran se osvrće oko sebe kao da želi nestati. Razmišlja, kad bi mu se barem bezdan otvorio pod nogama, doživio bi to kao blagoslov. Iako još nije ni podne i kraj bi trebao vrvjeti od života, Goran primijeti kako je sve unaokolo sablasno tiho. Kao da se sve sakrilo u svoje rupe da ih smrt slučajno ne bi čula dok korača svijetom." (str. 94.)

Brojni likovi Visokih trava predstavljaju protekle društveno-povijesne epohe tek u obrisima, skicama i klasičnim arhetipovima koji pak nalikuju na tipizirane figure heroja i antiheroja, čiji odjek u romanu nije dovoljno snažan da bi u nepreglednoj fabuli ostavio iole jasan utisak. Tako su, primjerice, svi roditelji požrtvovni i trude se razumjeti svoju djecu, ali i držati stroži odgojni gard kad je to potrebno, kvart iz djetinjstva ima svog glavnog bullya, standardnog vođu propalica koji od uličnih mlaćenja kroz desetljeća dolazi do statusa problematičnog branitelja (a mlaćenja, dakako, još postoje), a djevojke u koje se protagonisti zaljubljuju ili su krasne, uglađene, dobro odgojene, majčinski nastrojene cure, idealan wife material ili su ipak fatalne žene koje svojim zavođenjem vode u problematične društvene sfere. Vojni zapovjednici rukovode željeznom šakom, ali za protagonista koji prgavo odbija poslušnost u svojim redovima ipak imaju posebne zadatke na prekretnicama u radnji, kriminalci u emigrantskoj Irskoj slika su i prilika tipične mafije iz svakog drugog akcijskog blockbustera, a kućni ljubimci, (tragi)komično i (kvazi)sentimentalno dijele ista imena sa svojim prethodnicima, kao punopravni članovi odavno (ne)sretnih obitelji.

"I onda shvatiš da si sam, iako si dijelom i tamo i tu. A zapravo si nigdje. I čekaš sreću da se pojavi. Niotkud. Da dođe s kišom i donese olakšanje, ispere samoću i napuni te snagom. Ali ona ne dolazi. Ostala je posvuda, u tim ljudima koji su ti važni i koji su je, kao vjetar raznijeli na sve strane, bez šanse da je ikad više sastave i donesu ti je, nagonski." (str. 417.)

U širokoj proznoj statičnosti Visokih trava, neproporcionalno su upisani iznenadni obrati u radnji, međutim takvi su plot twistovi tek nalik tipičnoj američkoj kinematografiji i ne nude više od fabularnog spektakla koji se vrlo brzo utapa u površnim obradama novih zapleta i nadogradnjom priča na priče, koje krhko i klimavo stoje na već jasno strukturiranom sižeu kojem nije potrebno toliko proznog grananja. Stekla sam dojam da Visokim travama, baš kao i njihovim protagonistima i narativnim linijama, nedostaje čvršćeg duha i strože strukture, a najviše od svega oštrije i reduktivne uredničke ruke koja se neće libiti rezati i polirati tekst u svrhu njegove kvalitetnije obrade i isticanja bitnoga. Naposljetku, svaki roman koji se proteže na toliki broj stranica trebao bi fascinirati čitatelja svojim jezikom, fabulom ili jednostavno likovima, barem do te mjere da niti jedan okretaj sljedeće stranice ne izaziva pitanje koliko još do kraja?.

Iako je u višestrukim epilozima koji jasno povezuju i zaokružuju svaku započetu narativnu liniju i sudbine njima reprezentiranih likova Žmirić uokvirio svoj opsežni roman i povezao sve "labave krajeve", ne mogu se othrvati dojmu da ti sami kraj(evi) djeluju suviše plošno, rasplinuto i, nakon dugog, zaista dugog čitanja, neizbježno razočaravajuće. Sporedni likovi, bilo iz jugoslavenske ili irske ere, svoje sudbine naposljetku doživljavaju ispisanima u svega par rečenica u nekoliko epiloga, poput starog prijatelja iz vojske koji se na koncu vlastite priče prikladno i banalno sentimentalno prisjeća starog prijatelja emigranta ili pak djece protagonista koja u Irskoj svakodnevici nastavljaju sa svojim životima u vidu blijedih kopija svojih roditelja.

"-Roba, sine, tu smo da se podsjetimo kako nam je dobro. To me naučio jedan prijatelj koji se zvao isto kao i ti. Govorio je da one koje voliš trebaš voditi na groblje, da tek tu čovjek shvaća koliko mu je dobro." (str. 458.)

Upravo je suha jednostavnost Žmirićevih mnogostrukih krajeva ono što čitatelja dovodi do antiklimaktičnog završnog dojma te se idejno kosi s tematskim pluralizmom kojem se u mnogome posvetio u Visokim travama.

Zbog vizualnosti koju roman Visoke trave pruža izdašnim, u svojim detaljima čak i eksplorativnim opisima, čitatelj bi se mogao zapitati bi li priča bolje funkcionirala u izvedbenom obliku, nekoj vrsti adaptacije, bilo filmskoj ili kazališnoj. Međutim, čak i kada roman hipotetski stavimo u takav kontekst, bojim se da bi sama opsežnost, a s druge strane pak narativna krhkost, u konačnici postale njegovo vlastito kamenje spoticanja.

Unatoč Žmirićevoj širokoj imaginaciji koje u ovom romanu, ali i kao što je to demonstrirao u svojim ranijim djelima, uistinu ne nedostaje, Visoke trave ipak ne nude čitatelju nešto više. Robert i Goran kao dvojica prijatelja, suprotstavljenih ideologijom, ali spojenih generacijskom traumom, jesu uspjela metafora za premošćivanje i nadilaženje svih sukoba, no njihov simbolički odjek suviše je slab, izgubljen u krhkim visokim travama suviše ambiciozno široke fabule. Nažalost, pluralnost tematike i epska širina u ovoj priči o tri desetljeća, dvojici prijatelja i univerzalnoj traumi rata čine od romana Visoke trave suviše gusto i nedovoljno jasno štivo.

Nije sporno da Zoran Žmirić svojim ranijim književnim opusom zauzima svoju poziciju u suvremenoj hrvatskoj prozi, no za razliku od njegovih prijašnjih, znatno sažetijih i ono najvažnije, kompletnijih djela, Visoke trave u ovom slučaju nisu dobacile dovoljno visoko.