'Uspavanka za Elizu': Mračna kajkavska bajka

U životu svakog mladog ljubitelja bajki jednom neminovno dođe trenutak kada sazna da su si Pepeljugine sestre unakazile stopala da bi ih mogle ugurati u cipelicu, da je Snjeguljičina majka željela pojesti vlastitu kćer, ili da je Mala Sirena trebala ubiti princa umjesto učiniti da je poljubi. Velika većina bajki i priča s kojima odrastamo izrazito su sumorne i nasilne, no u tom mračnom predjelu otvaraju se novi potencijali imaginacije, tim zanimljiviji i privlačniji što su jezovitiji. Taj primamljivi zov tajanstvenosti i zlokobnosti koji se krije u naizgled čednim i bezazlenim temama i mogućnost afirmacije vlastitih tajnih nagona i pakosti jedan je od razloga privlačnosti gotičke književnosti. Konkretnije, gotičke bajke, žanra kojim mlada autorica Lucija Švaljek definira svoj roman prvijenac Uspavanka za Elizu. Nevelik je to roman ispunjen neobičnim likovima, mističnim događajima i dozom nasilja namijenjen čitateljima tinejdžerskog uzrasta, a vrlo lako će privući i starije ljubitelje nešto mračnije estetike.

Svijet Uspavanke za Elizu malo je selo nazvano Zečja Rupa inspirirano brežuljkastim sjeverom Hrvatske, narodnim običajima i vjerovanjima. Njegova junakinja je djevojčica Eliza, nazvana po Beethovenovoj skladbi koju sluša iz balerine na navijanje. Ona odrasta u teškim okolnostima, uz oca i baku koji je zlostavljaju i zanemaruju. Ono što je pak najsnažnije određuje jest čežnja za nestalom majkom, za koju seljani tvrde da je žrtva Mirka Poriluka, čudnovatog čovjekolikog vrganja kojeg zbog tajnovite osobnosti i obitavanja u zloslutnoj šumi seljani ne prihvaćaju i pripisuju mu odgovornost za razne nedaće u koje zapadaju. Jedna od njih je i magla koja obavija selo i otežava im svakidašnji život te služi kao koprena i svjedok svim njihovim mrgodanjima, neprijateljstvima, svađama i nehumanim činovima. Priča prati Elizu kroz njenu potragu za majkom, sjećanja na toplinu roditeljske ljubavi, preživljavanje pod terorom bake i oca i zbližavanje s Mirkom, te njenu obitelj i selo koje kroz maglu razotkriva svoju istinsku prirodu. Valja spomenuti i nenametljive ekspresivne ilustracije Borisa Kuglera koje prate pojedina poglavlja i daju oblik spomenutom svijetu.

Zečja Rupa svojevrsni je limb iz kojeg se seljani ne usude maknuti, naviknuti na život u magli i vlastitoj uskogrudnosti. Čak i kad im se ukaže plavetnilo neba, radije će biti ljuti zbog promjene i ustrajati u svojoj zloći nego prihvatiti šansu za prosvjetljenje. Iznad Zečje Rupe smjestila se Crna šuma, Porilukov dom i metaforički svijet radosti, života i produhovljenja u koji tek rijetkima plemenitima i otvorenog uma uspijeva zaći. Eliza i Mirko dvije su okosnice dobroćudnosti u priči, ona zbog svoje nevinosti, zaigranosti i znatiželje, on zbog oštroumnosti i blagosti. Većina preostalih likova prikaz su ljudskih mana, poroka i destruktivnih ponašanja, najviše od svih Elizina baka i otac koji predstavljaju potpunu duhovnu bijedu i sušu suprotnost sretnom domu. Zaokupljeni vlastitim brigama i frustracijama, zapadaju u ovisnost i nasilje te se iskaljuju na nevinim stvorovima. Selo je stoga, iako iz bajke, duboko ukorijenjeno u realnost, u patrijarhalnu zajednicu u kojoj buja potlačenost slabijih, u kojoj se problemi zalijevaju rakijom i šakama, u kojoj se o svemu bitnom šuti i potiskuje. Gusta magla možda pomaže seljanima da sakriju svoju zloću, no ne mogu pobjeći od vlastitog odraza. Tiha prisutnost zagonetnog Mirka Poriluka koji je svjestan njihovih prijestupa tjera ih upravo na suočavanje sa svojim nedjelima, zbog čega on postaje još veći izopćenik.

Likovi Lucije Švaljek zanimljivi su, živopisni i prikladno groteskni za formu bajke. Ono što im ponajviše daje upečatljivost jest njihov kajkavski govor koji autorica obilato koristi u romanu, čime je stvorila autentično, slikovito, povremeno i duhovito ozračje. Ta vjerodostojnost ujedno je i najjača strana romana jer uvodi narječje u žanr u kojem ga rijetko imamo prilike čitati. Dijalozi među likovima daju tekstu živahnost i polet da čitatelj gdjekad i zaboravi da se zbivaju na maglovitom i tmurnom mjestu. Najuspjeliji dio su pjesmice pisane na kajkavštini koje tekstu daju dodatnu folklornu kvalitetu. Također, autorica vješto oslikava i zagorski krajolik, njegove brežuljke, polja i šume te raznolik biljni i životinjski svijet. Autoričina privrženost životinjama osobito je vidljiva u značajnoj ulozi koju im u romanu daje, kao i u njihovim antropomorfnim osobinama. One su u priči prijatelji, suputnici i nositelji magičnih sposobnosti, a čestitost seljana može se razaznati kroz način na koji tretiraju životinje. One su i najčešći mučenici priče, tihi patnici zbog nasilja koje autorica prikazuje naturalistički i bez ustezanja, razotkrivajući u potpunosti pravo lice ljudi.

Međutim, Uspavanka za Elizu pati i od određenih manjkavosti i neuglađenosti koje se mogu pripisati neiskustvu prvog romana. Iako je autoričina maštovitost očigledna, priča ponegdje pati od nedostatka osjećaja za radnju, što je rezultat nekih suvišnih rukavaca u naraciji, nespretnih vraćanja u prošlost i nepromišljenog prikazivanja likova. Tako se, primjerice, na početku romana Eliza predstavi kao djevojčica koju otac zlostavlja, čime se da naslutiti da će on biti važan dio razvoja njenog lika, no potom ga se gotovo i ne spominje u kontekstu njenog karakternog puta. Gradnja napete atmosfere također je ponekad neučinkovita i autorici kao da ponestane riječi da određenu situaciju privede do vrhunca, pa se ona razriješi ili naprasno ili van čitateljeva znanja. Iako je zamjetan pokušaj da postigne dopadljiv jezovit ugođaj, nešto poput onoga koji u filmskom mediju olako uspijeva Timu Burtonu ili Guillermu del Toru, spretna uklopljenost atmosfere dijelova teksta u veću cjelinu ili prožimanje teksta tenzijom izostaje. Usto, česta ponavljanja određenih karakteristika ili motivacija likova minimiziraju njihovu efektivnost, primjer, višestruko artikuliranje Elizine tuge i čežnje za majkom uplošnjava njen lik i opstruira uspješnost njenog karakternog razvoja. Ponegdje je zamjetna nedosljednost i u samom izrazu, pa se za razliku od vješto napisanih i slikovitih poglavlja u pojedinim dijelovima priče pojavljuje i prejednostavna, gotovo infantilno konstruirana naracija, udaljena od autoričinog očitog potencijala i sposobnosti.

Pa ipak, slabije strane romana ne upadaju u oči toliko koliko je zanimljiva i razigrana njena maštovitost. U slikovitim pejzažima, čudnovatim likovima i njihovim mračnim porivima prepoznaju se utjecaji i elementi posuđeni od velikih imena bajki s kojima je autorica nesumnjivo odrastala, poput Ivane Brlić Mažuranić, braće Grimm, Lewisa Carrolla, Lymana Franka Bauma, pa čak i J.R.R. Tolkiena. Priča izmaštana na temelju tradicionalnih seoskih prizora osobito podsjeća i na vizualne radove Zdenka Bašića. Iako Lucija Švaljek u gradnji priče i likova ne dobacuje do svojih uzora, ne može se poreći da su se uspješnija rješenja mogla naći pažljivijim uređivanjem knjige te da je autorica značajnog potencijala i bujne mašte. Osobito treba pohvaliti pisanje na vlastitom narječju te vjeran i živopisan prikaz života na selu, čime roman dobiva na autentičnosti i jedinstvenosti.

Iako nesavršeno, Uspavanka za Elizu daje mračan i uzbudljiv prikaz stvarnosti i svakodnevice, destrukcije, ljudskih poroka i poriva za nasiljem. No isto tako, kao i svaka prava bajka, nudi i nadu u postojanje boljeg svijeta i sretnog kraja za plemenite pojedince, pokojem krvoproliću i sakatom udu usprkos.