Uronjenost u bijedu svakodnevice

"(…) čista poezija moguća je samo kao raskid s inercijom."

Navedeni citat, osobno mi vrlo važan za promišljanje (a)političnosti poezije, dolazi iz pera suvremenoga slovenskog pjesnika i teoretičara Miklavža Komelja. U svome eseju Političnost poezije (2017.), oslanjajući se na osvrt Rose Luxemburg o Goetheovu pjesništvu, Komelj dolazi do teze kako čista poezija uvijek zahtijeva neku vrstu angažiranosti, koja se ne sastoji od deklarativnoga zauzimanja stava ili pukoga uranjanja u svakodnevne događaje, već od napora da se izdignemo iznad tih tričarija.

Naime, čista poezija – ona koja može izazvati promjenu naše subjektivnosti – traži angažiranost duha koja nam omogućuje da život ne svedemo samo na političko. Uznemirenost koju u nama izazivaju svakodnevne situacije raskrinkava se tako kao obično kukanje i pozicija osigurana unutar sebe, dok unutrašnji odmak iziskuje aktivno djelovanje i transformaciju. Pritom je posebno zanimljivo to kako se mogućnost otpora najviše očituje kroz sam jezik poezije, budući da poezija kao prostor kidanja jezika može izmaknuti postojećim društveno-političkim mehanizmima.

Prizivam Komeljev esej na početku čitanja nove knjige pjesama PTSP autorice Marinele jer mi se čini kao odgovarajuća prizma za čitanje poezije koja teži što vjernije ocrtati hrvatsku društvenu stvarnost, pritom dajući oštar društveni komentar. Kao prvo, moram napomenuti da je riječ o autorici vrlo osebujnoga i iskrenoga glasa, čija je knjiga priča Nemoj se ljutit sestro (2013.) bila veliko pozitivno iznenađenje u mojoj lektiri suvremene hrvatske proze. Naime, u spomenutoj knjizi priča Marinela daje glas potlačenim, nezadovoljnim likovima koji su zatočeni u začaranome krugu bijedne svakodnevice, no čija se silina i živost unutarnjega svijeta očituje kao snažan unutarnji vrisak za slobodom. Autorica me posebno očarala osebujnim stilskim postupcima, lakoćom niveliranja između oporosti i nježnosti te načinom na koji svoje likove istovremeno uspijeva prikazati izrazito naivnima, a istovremeno vrlo svjesnima svoje pozicije.

Nova knjiga pjesama dijeli istu egzistencijalnu preokupaciju, te se bavi teškim životnim uvjetima prosječne hrvatske građanke, nevoljama svakodnevice i ispraznim konzumerizmom te međuljudskim odnosima koji ne donose ispunjenost. Međutim, dok se zbirka Nemoj se ljutit sestro izdvaja neobičnim figurativnim govorom koji iziskuje značajan čitateljski angažman i tekst obogaćuje slojevima, pjesnička knjiga ide u sasvim drugome smjeru – što dalje od začudnih slika. Dok je u prozi preuzela neobičnu pjesničku metaforiku, u poeziji se Marinela više približila prozi, oslanjajući se na jednostavan, ogoljen, pa čak i surov jezik, kao i na neposrednost doživljaja.

Tkivo njenih pjesama stoga čini jezik razgovornoga registra ispunjen raznim frazemima i iskazima koje možemo čuti u usmenoj, svakidašnjoj komunikaciji ("nisam preskočila brda", "nisam preplivala more", "to je nama naša borba dala", "odjahati u preriju", "da bar svi s lovom odu na Mars", "pere me ljubav"...). Neke od pjesama uistinu zvuče kao svakidašnje jadikovke te autorica inzistira na što uvjerljivijoj preslici konkretne stvarnosti.

Slično kao i u prethodnoj zbirci priča, kako bi što bolje dočarala ogorčenost svoje protagonistice, Marinela svoje tekstove začinjava raznim vulgarizmima, pritom se ne libeći psovki, kao ni opisa spolnoga odnosa kao na primjer u pjesmi a to što smo se ljubili na kiši: "A to što smo se ljubili na kiši / što sam razderala koljena / od silnog jebanja" ili u pjesmi uvijek najebem: "al ne kužim foru / glupa sam ko kurac".

Međutim, problem se javlja kada se njene pjesme u potpunosti iscrpljuju u psovci ili jadikovci te u njima nema ničeg iza sumorne grozničavosti, kako je slučaj s pjesmama biografija ili kukam: "Po nacionalnosti sam / kurac / a živim u / pički / i još nisam / zadovoljna" i tisućušesto kuna: "Ajde daj / nije mi dosta / jebite još / posrnulog pisca / za tisućušesto kuna / neću više biti rob / gle / ne jebete me dobro / ne mogu / svršiti / možete li vi svršiti / s tisućušesto kuna?".

Može se zaključiti kako je moto PTSP-a stih "Nemojte me jebat, već sam sjebana" (iz pjesme ptsp / do not disturb). Delimir Rešicki tako u svome tekstu na poleđini Marineline knjige dobro detektira njeno niveliranje između kamovljevske psovke i anđeoske sućuti, kao i iskren pokušaj da se "dokumentira" sveopće osobno i društveno beznađe. Mnoštvo je tu motiva iz teške hrvatske stvarnosti, poput minusa, ovrhe ili predizborne šutnje, kao i imena kojima nas se dodatno uranja u konkretnu stvarnost, poput Konzuma, Holdinga, Utrina ili Bundeka, ili pak stihova koji nam jasno daju do znanja u kojoj se duhovnoj i kulturnoj klimi nalazimo: "ma gade mi se ti Hrvati" (već spomenuta ptsp / do not disturb).

Također, u usporedbi s prethodnom knjigom, u PTSP-u grubost i surovost prevladavaju, dok se nježnost, obično utkana u motiv anđeoskih krila, pronalazi u natruhama, primjerice u pjesmi čarolija: "istina / da je svijet ljepši / kada smo zajedno / da je lakše lebdjeti / prikovan za tlo / samo to". Iznimka je zadnja pjesma, možda i najkvalitetnija pjesma u knjizi, koja predstavlja svojevrstan kontrapunkt ostatku knjige: "gledam gore / u obrnuto more / kažu da ništ ne radim / pa kako ne / upravo gledam boga kako pleše / gledam / gore / u obrnuto more / u more na nebu / plačem od ljepote".

Po surovosti jezika/doživljaja Marineline su me pjesme podsjetile na poeziju Charlesa Bukowskog, koga su kritičari – barem oni koji su njegovu poeziju ocijenili pozitivno – hvalili upravo zbog neposrednosti emocija i doživljaja te iskrenosti u odustajanju od toga da sebe prikaže boljim nego što jest. Za usporedbu može poslužiti kratka Marinelina pjesma scenografija: "Rekao si / da dobro izgledam / izgledam u tvom stanu / a ja sam samo mislila na hranu / u frižideru čekalo je / gravče na tavče / svidjelo mi se kad si me postavio / naglavačke", te dio iz pjesme Bukowskog I've seen too many glazed-eyed bums sitting under a bridge drinking cheap wine: "you sit on the couch / with me / tonight / new woman / have you seen the animal-eater documentaries / they show death. / and now I wonder / which animal of / us will eat the / other first / physically and / last / spiritually? (...)" (iz knjige pjesama Love is a Dog from Hell, 1977.)

Već iz citiranih pjesama može se uočiti slična scenografija, intimna atmosfera pjesama, oslanjanje na razgovorni stil, kao i crni humor. Charlesovi i Marinelini protagonisti dolaze iz najnižega društvenog sloja, oboje su posrnuli pisci te se odaju tjelesnim užicima i alkoholu (iako je protagonist Bukowskog okorio ženskar, a Marinelina protagonistica naivna žena, "lakovjerna budala željna ljubavi"). Također, ni Bukowski ni Marinela poeziju ne shvaćaju previše ozbiljno, nego je smatraju prostorom za potpuno slobodnu i iskrenu ispovijest, kao i prostorom igre u kojemu je sve dopušteno. U gore navedenoj pjesmi scenografija može se tako primijetiti kako se Marinela poigrava glasovnim podudaranjem (gravče – tavče – naglavačke), a kao sjajan primjer spomenute neozbiljnosti, koja često završava u banalnim jezičnim doskočicama, može poslužiti i pjesma rat: "čupa me za kosu / zbog njega ne spavam noću / on hoće rat / ja hoću mir / nikad / od toga / neće biti / pir".

Ono što treba pohvaliti jest svakako autoričina odvažnost, samosvojnost i iskrenost u oslikavanju svakodnevice, kao i odluka da opjeva život koji je puko preživljavanje, bez uljepšavanja i zadrške. Marinelina knjiga donosi jedno iskreno priznanje da je stvarnost za mnoge naše sugrađane uistinu traumatična, ispunjena očajem, nasiljem, lažnim ljubavima, ispraznim seksom, nepravdama i ljudskom glupošću. "Samo želim prirodan svijet", očajava Marinelina lirska junakinja, i vjerujem da nema čitatelja koji se s tom željom ne bi poistovjetio.

Međutim, dok je slojevitost i začudnost teksta pomogla izraziti bolan, strašan krik otpora u Marinelinoj prethodnoj knjizi, reiteracija psovke i dobro nam poznatih fraza zagušila je potencijal za subverzivnost PTSP-a. U Marinelinoj novoj knjizi nema izlaza iz bijedne svakodnevice, kao ni zarona u "čistu poeziju".

Foto: izvor, licenca.