Unutarnje sivilo modernog čovjeka

Moderni je čovjek, taj proizvod industrijske revolucije, stanovnik velegrada – užurbane košnice u kojoj ljudi žive zajedno, a otuđeni, slobodni, a zapravo ulovljeni u zamke demokracije i kapitalizma – plodno tlo za sociologe, filozofe, a naposljetku i pisce. Gotovo da nema pisca koji se nije bavio tim zanimljivim razvojnim oblikom ljudske vrste i njegovim različitim derivacijama i devijacijama.

Unutrašnji život modernog čovjeka predmet je interesa autorice i književne kritičarke Gordane Crnković (1961.) u njenoj prvoj zbirci priča Kretanje sjena. Već u prvoj priči Monotonija vidimo kakvi će biti junaci ove zbirke. Upoznajemo Brigitte - ženu uljuljkanu u svoju monotonu malograđansku egzistenciju koja se iznenada sprijatelji s misterioznom i živahnom prodavačicom Emom. Novo prijateljstvo unosi osvježenje u Brigittin život, ali ne tako da je uzdrma, već više kao da je samo ovlaš dotakne. A kada Ema jednog dana nestane, Brigitte se, ne osjećajući tugu ili žaljenje, lako opet vrati u rutinu. Za nju je život sanjarenje, utočište od neumoljive svakodnevnice (otuđenost od muža, rutina posla). 

Takvi su i ostali likovi. Oni su neurotični i neprilagođeni, 'sjene' od ljudi; pasivni su, život je za njih intenzivno maštanje o drugim ljudima, iscrpna analiza nevažnih detalja, izmišljanje različitih razvoja događaja, sav se život odvija u glavi. Stvarnog se života klone, ili ga sasvim ravnodušno doživljavaju, "kao da žele odagnati pitanje o odlasku, mogućnosti, promjeni." Zapravo, od svakodnevice uzimaju samo ono što im treba: buku prometa, priče, glasove i lica drugih ljudi, a da bi od svega tog oblikovali svoj unutarnji život.

Njima su suprotstavljeni ljudi koji su samouvjereni, s nogama čvrsto na zemlji, u svakom trenutku znaju što reći, spretno voze auto (detalj koji se više puta ponavlja), "zastrašujuće snalažljivi", znaju predvidjeti "kretanje sjena" – kao u istoimenoj priči o ženi koja je opsjednuta pronalaženjem pravog kuta hlada za svoj auto na parkingu i zaljubljuje se u muškarca kojemu to uvijek uspije. 

Zbirka se sastoji od 14 priča, podijeljenih u tri dijela. Ovo su slice of (inner) life priče, odbljesci svakodnevnih života lišeni tradicionalne fabule. Kao kod Čehova, Katherine Mansfield ili Carvera, naglasak je na bogatom unutarnjem životu likova koji sve drži na okupu, dok priče poentira trenutačna i iznenadna spoznaja likova (bilo o tome da su prevareni, da se ne mogu prilagoditi vremenu ili da naprosto moraju iskoristiti makar trenutak sreće kad im se nudi).

Jedan od motiva koji se provlači kroz priče je sjećanje – njegova varljivost i ovisnost o trenutnom raspoloženju osobe, kako može osobu uljuljkati u egzistencijalni drijemež, postaviti pregradu od stvarnosti, ali i može biti toliko snažno da osoba u sjećanju izgradi puno bogatiji i intezivniji život. Motiv je najbolje razrađen u priči Why, why, why Delilah koja je cijela sazdana od reminiscencija protagonistice Lee o svojoj buntovnoj teti Dori.

Autorica se dotiče i aktualnih tema, suptilno i nenametljivo, što je pohvalno, jer suvremena proza nerijetko pati od forsiranja društvenog aktivizma. Pa tako imamo priču Zid prema Stanku koja problematizira negativan odnos male okoline prema drukčijima, ili priču Terapija mirisima koja jednom efektnom metaforom ismijava koncept 'miješanog braka' – "Kad bih čuo da se govori o miješanoj obitelji, zamišljao sam kako baka u svojoj kuhinji sve nas miješa u golemom kotlu."

Pričama se mogu zamjeriti monotonija i sivilo, iako to i jest bio autoričin cilj (kao metoda ilustracije samih likova) i uglavnom dobro funkcionira. No, što čitatelj više napreduje kroz knjigu, sve ga više te karakteristike zagušuju, pogotovo kod dužih priča. Čini se kao da je u svojoj usredotočenosti na usklađivanje formalnih elemenata zbirke (pripovjedački glas, motivi) autorica zanemarila činjenicu da nečim mora razbiti usklađenost i tako pričama dodati potrebnu dinamiku.

Već spomenute monotonije nisu lišeni ni likovi. Naime, dobivamo dojam da su likovi varijacija na temu jedni drugih, opis lika iz jedne priče je jednak opisu lika iz neke druge priče. Štoviše, iako vokaliziraju misli koje malo tko nije pomislio u svom životu, ipak se ne možemo poistovjetiti s njima. Njihove misli su upravo to – samo misli koje ne prelaze u djela. Toliko su pasivni da nema sukoba, bilo unutarnjeg (u njima samima) ili vanjskog (sa svakodnevnicom).

No, monotoniju svojom zanimljivom i neuobičajenom strukturom (u odnosu na ostatak zbirke) razbija priča Kabinet za povremeno pisanje o mladom (i lijenom) piscu koji sa svog balkona prisluškuje susjede, promatra prolaznike i mašta o njihovim životima. Priča je ispričana iz njegove perspektive, perspektive susjede koja živi ispod njega i crvenokose skupljačice boca koja je zaintrigirala susjedu i mladića.

Ostale uspjele priče su Teška jutra o pasivnom muškarcu koji sumnja da ga žena vara s njegovim prijateljem iz mladosti i misli da će ga ostaviti, da bi u neočekivanom i elegantno izvedenom obratu on bio taj koji je napušta i započinje novi, sretniji život. Priča Majka i borovi se ističe preciznim i iscrpnim ocrtavanjem međusobne ovisnosti majke i kćeri, ali ipak ne nudi drukčije viđenje tog u književnosti često iskorištavanog motiva.

Sve u svemu, zbirka priča Kretanje sjena predstavlja vješt autorski glas, ali koji nažalost pati od monotonije i sivila koji razbijaju dinamiku priča. Ipak, priče su itekako čitljive i prošarane su suptilnošću i atmosferičnošću. Stoga je ovo štivo u kojem se može, ako ne u jednom, onda u nekoliko dahova uživati i prepustiti se buci misli junaka ovih četrnaest priča.