Umijeće, ali bez magije

Novi roman Kristiana Novaka već svojom vanjštinom plijeni pažnju. Obuhvaća oko 400 stranica u velikom formatu i tvrdom uvezu, opremljenih ilustracijama, a naslovom parafrazira pjesmu narodnjačkog izvođača Ljube Aličića, svojevrsnu (samo)ironijom nabijenu protestnu numeru čiji refren glasi: "Ako smeta tvome ocu / Ako kaže kako grešiš / Ti mu reci, dušo moja / Ciganin je al' najlepši."

Što se krije među koricama za hrvatske prilike luksuzno opremljenog, a začudno naslovljenog (iako nema sumnje da Aličić i u Hrvatskoj napuni poneki klub) romana Ciganin, ali najljepši?

Novak, također sveučilišni profesor i karataš sa zavidnom međunarodnom karijerom, u proteklih je nekoliko godina akumulirao solidan simbolički kapital u književnom polju. Njegov prethodni roman Črna mati zemla široko je hvaljen zbog svoje nepopustljive trilerske napetosti, atmosferičnog i nestereotipnog prikaza Međimurja kao tajnovitoga kraja nasilnih običaja i okultnog folklora, te zbog uspjele jezične izvedbe u kojoj je međimurska kajkavština podjednako zastupljena kao i standardni jezični izraz, da bi mu u konačnici pripala i Tportalova nagrada za najbolji roman objavljen u 2013. Po međimurskoj geografiji koju istražuje i jeziku, ili jezicima u kojima to čini, Ciganin, ali najljepši podsjeća na prethodnika, a opet – od njega se razlikuje u nekim od najvažnijih aspekata.

Kao i Črna mati zemla, i ovaj roman strukturiran je kao rekonstrukcija traumatičnog i nasilnog događaja. Međutim, umjesto pojedinca koji nastoji posložiti mozaik vlastite potisnute prošlosti, pripovijeda nam četvoro pripovjedača-protagonista, iz čijih iskaza malo-pomalo rekonstruiramo priču o realno postojećem zločinu. Deziluzionirana Međimurka Milena u svojim se četrdesetima vratila iz Zagreba u rodno mjesto Sabolščak; Rom Sandokan-Sandi, iz Sabolščaku susjednog naselja, kriminalnu je prošlost zamijenio najamnim radom u okvirima zakona, i uživa kolike-tolike simpatije mještana; Kurd Nuzat iz Mosula prolazi cijelu odiseju pokušavajući da pobjegne od rata u Siriji i stigne u francuski Calais; policijskom PR-u iz Zagreba Plančiću daleko je više stalo do povoljnog imidža policije u medijima nego do razrješenja zločina koji se dogodio. 

Svaka od ovih četiriju pripovijesti obuhvaća zavidan broj likova, događaja, priča-u-pričama i podzapleta, a sve se isprepliću upravo u međimurskoj ravnici, s epicentrom u Sabolščaku – toliko možemo otkriti bez zalaženja u područje spoilera. Dodajmo i da je riječ o realistički kodiranom romanu. Premda ovu odrednicu valja shvatiti uvjetno, budući da događanja o kojima čitamo na trenutke poprimaju doista fantastične razmjere i tok, posrijedi je bitna promjena tona u odnosu na bajkovitost i fantazmagoričnost Črne mati zemle. 

Očigledno je da se Novak inspirirao vrlo aktualnim događanjima u zemlji i svijetu. U trenutku pojavljivanja romana upravo Mosul i Calais spadaju u medijski najeksponiranije topose u kontekstu rata u Siriji, tzv. izbjegličke krize i rasprave o reakcijama i odgovorima na nju; čini se da je lokalna kriza u Međimurju, proizvedena getoizacijom tamošnje romske zajednice i otporom koji ona pruža, često i kriminalnim putevima, tek na uzlaznoj putanji. Ova vrsta 'aktualnosti' nipošto ne odmaže komercijalnom plasmanu knjige (čak i na malom i marginalnom tržištu kakvo je Hrvatska), ali može i potaknuti ponekog aktivista i aktivistkinju da roman osumnjiči za eksploatatorski ili romantizatorski odnos prema nevolji i tragediji.

Ukoliko pod eksploatacijom podrazumijevamo utilitarističko trivijaliziranje lokalnih i globalnih sadržaja iz crne kronike, recimo odmah da u Novakovom Ciganinu nećemo naći takvu praksu; s druge strane, ponekome bi moglo zasmetati i što u njemu nećemo naći aktivističku urgentnost i emfatično autorsko zauzimanje stava. Ukratko, u pitanju je sumoran, dobro napisan i raspisan roman, koji upravo kao roman ima i svoje svijetle trenutke i slabije strane.

Jedan od Novakovih romansijerskih aduta jest karakterizacija. Ovaj put je stvorio četvero pamtljivih i postojanih likova / fokalizatora / pripovjedača, čije nam pripovijesti pak osvjetljavaju i cijelo more sjajnih sporednih likova i njima pripadajućih pripovijesti i podzapleta. Sandijevi prijatelji i poslovni partneri – nagluhi i s intelektualnim teškoćama, ali dobrodušni i solidarni Tompo, te psihopatski, nasilno raspoloženi mozak ekipe Mirza ("[...] on je domaćin goroj zvijeri nego je bila Tompina. Ova je lutala svijetom bježeći od ljudi pa se naselila u Mirzi. Jedino tamo nije našla ništa ljudsko.") – vjerojatno spadaju u najkarizmatičnije likove novije domaće proze.

Općenito, prizori i zapleti iz života međimurskih Roma koji se nižu kroz Sandijevu pripovijest često su vrlo upečatljivi, i to na rijetko viđen način. Umjesto homogene 'romske zajednice', koja živi vlastitim 'načinom života', sa svojim 'običajima', kako bi izgledala predodžba iz multikulturalističkog imaginarija, spomenuta se populacija tu pojavljuje kao rascijepljena brojnim unutarnjim sukobima, podjelama, razlikama i hijerarhijama (ne najmanje onima klasnim i kastinskima). 

Roman Oblak boje kože Nebojše Lujanovića nedavno je ostvario ogroman odjek u Hrvatskoj i regiji, pobravši pohvale kako zbog 'otkrića' tema Roma, tako i zbog prikaza institucionaliziranog rasizma (ovaj recepcijski konsenzus sadržavao je i iznimno problematične momente, na koje sam se jednom prilikom pokušao osvrnuti). I Novakov roman, kako smo vidjeli, 'tematizira Rome' (već iznimno problematičan jezični sklop), ali na dosta radikalniji način – dok Sandija, recimo, možemo usporediti s Lujanovićevim Enisom, kao arhetipsku žrtvu sistema i institucionaliziranog nasilja, lik Mirze postavljen je tako da ne pobuđuje ni zeru simpatije, štoviše, tako da iščekujemo kad će napokon 'dobiti svoje'. Bit će zanimljivo pratiti i vidjeti hoće li Ciganin ostvariti recepciju usporedivu s onom koja je dočekala Oblak. 

I Novakovo umijeće navigiranja u jeziku, koje je kritika visoko vrednovala u kontekstu prethodnog romana, ponovno je na djelu: on se s lakoćom kreće između kajkavštine, standardnog jezika u njegovim različitim registrima (spomenimo izverglani birokratski EU sleng PR-a Planinčića), te različitih idioma međimurskih Roma, kod kojih se bajaški dijalekt romskog jezika isprepliće s kajkavskim i bosanskim govorima. Tako ambiciozan pokušaj izgradnje romanesknog Babilona lako bi mogao pasti u karikiranje, ili naprosto odvesti u zamoran, artificijelan, i/ili neprohodan tekst; Novak je, međutim, uspješno izbjegao sve ove zamke.  

S druge strane, na razini konstituiranja cjeline postaju očigledni i izvjesni nedostatci Ciganina. Koliko god da je svaka od četiri pripovijesti zanimljiva i dobro ispripovijedana, njihova 'suradnja' u konačnici se ne odvija najbolje. Recimo, umjesto napetosti koju bismo trebali osjetiti kad se dionica određenog pripovjedača završi cliffhangerom, na takvim se mjestima javlja uglavnom osjećaj iritacije nad prekinutom pričom i skokom u vizuru drugoga lika. Općenito, s obzirom na temu i na, očigledno, autorove ambicije, romanu u konačnici nedostaje suspensa: on je nedvojbeno zanimljiv, katkad uzbudljiv, ali ne i istinski napet. Podjela teksta na sedam cjelina, od kojih je svaka nazvana po određenoj fobiji ili filiji, ne rezultira boljom organizacijom gradiva. 

Manjak napetosti dobrim dijelom vjerojatno proizlazi i iz suboptimalnog ritma radnje. Tako se zločin oko kojeg bi se trebao obrazovati središnji zaplet u romanu pojavljuje poprilično kasno, i kao da ga neki drugi podzapleti istiskuju na marginu; u tom smislu ne mogu se složiti s urednikom Krunom Lokotarom koji Ciganina "strogo žanrovski gledano" određuje kao krimić. Naime, čak i ukoliko žanr svedemo na niz pripovjednih matrica, šablona i postupaka – što je vrlo krnje razumijevanje – Novakov roman teško možemo podvesti pod krimić. Premda donosi i zločin i istragu i sumnjivce i enigmu, ovi elementi, namjerno ili ne, ne čine krucijalne dijelove njegove pripovjedne strukture, niti obrazuju matricu na kojoj bi ona počivala. Loše tempiranje radnje dolazi do izražaja i u pretjeranoj opširnosti, čak i razvodnjenosti pojedinih pripovjednih dionica, pa bi romanu na tom planu dobro došao pokoji urednički štrih. 

U usporedbi s Črnom mati zemlom, Ciganin, ali najljepši je čvršće strukturirano i bolje zaokruženo djelo. A ipak, prethodni Novakov roman plijenio je atmosferom i napetošću na način na koji ovaj posljednji to ne čini. Da ne bude zabune, posrijedi nije zamoran ili dosadan tekst; naprosto, krajnje impresionistički rečeno, on ne proizvodi magiju prethodnika i ne isporučuje tako intenzivan čitateljski doživljaj. Naravno, ova je ocjena subjektivna i uvelike uvjetovana osobnim ukusom autora ovih redaka. 

Zapravo bi bilo zanimljivo kontrastirati pripovjedne mehanizme jednog i drugoga teksta, te pokušati demistificirati spomenute dojmove i ustanoviti u kojoj ih je mjeri (ne)moguće argumentirati na osnovu onoga što se nudi na papiru. Tom čitanju bismo mogli dodati i prvi, uvelike previđeni Novakov roman Obješeni, a dok se za sličan rad nađe novaca i vremena, nije isključeno da ćemo vidjeti još poneki naslov ovog ambicioznog i talentiranog autora.