Učenici bez prava na grešku

Prije dva tjedna krenuli smo s pregledom sustava školske lektire u Hrvatskoj. Da bi dobili taj pregled, nije dovoljno tek pogledati popis djela, nego treba i krenuti u razgovor sa svima koji su uključeni u taj sustav. Podsjetimo, u uvodnom tekstu ustvrdili smo da "komunikacija između učenika i djela uključuje i druge posrednike: to su ministarstvo, propisani udžbenici i profesori." Početnu točku za naše razgovore stoga predstavlja Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta koje svojim odlukama određuje kako će se ponašati ostali posrednici, tj. kako će se sustav lektire provoditi.

Međutim, ta namjera nije ostvarena jer nitko iz Ministarstva nije pristao razgovarati o lektiri, uz poruku da se obratimo "savjetnici za hrvatski jezik u Agenciji za odgoj i obrazovanje (AZOO)." I neobjašnjiva šutnja može biti indikativna, pogotovo ako znamo da je posljednji nastavni plan i program nastave hrvatskog za osnovne škole napravljen 2006. a za srednje škole 2001. Već u početku nailazimo na problem: ako trenutna postava Ministarstva uopće utječe na sustav lektire, za to ne postoje vidljivi dokazi. Stoga je provedba sustava vjerojatno prepuštena nižim instancama, kao što je navedena Agencija.

Agencija ne donosi programe i strategije, nego se bavi promatranjem nastave i stručnim usavršavanjem učitelja i nastavnika. Ipak, savjetnice za hrvatski jezik Mirela Barbaroša-Šikić i Marijana Češi imaju detaljan uvid u trenutnu provedbu nastave lektire, kao i niz ideja kako bi se metodika nastave mogla poboljšati.

Za komentar smo odlučili upitati i osobu koja nije direktno uključena u osmišljavanje i provedbu lektire. Naš sugovornik je stoga i Dean Duda, profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, komparatist, pedagog i jedan od autora knjige Lektira na dlanu.

S njih troje razgovarali smo o osnovnim pitanjima vezanima uz lektiru: Koja je svrha lektire? Kako se biraju lektirna djela u skladu sa svrhom? I kako se odvija nastava lektire?

***

Model lektire u našim je okvirima zapravo relativno mlad i pojavljuje se tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Tek su tada u Jugoslaviji stvoreni uvjeti za njenu provedbu: uvedena je obaveza osnovnog obrazovanja, stvoreni su industrijski uvjeti za proizvodnju i distribuciju knjiga, osnovane su školske knjižnice itd. Dok se socijalni i materijalni uvjeti mijenjaju, čini se da idejna pozadina iza lektire ostaje ista, a s njom se slažu i svi naši sugovornici: cilj lektire je stvaranje kulture čitanja, kulture u kojoj "čovjek može sa 12 godina školovanja osjetiti ili razviti potrebu da je knjiga nešto sa čim može kratiti slobodno vrijeme, obrazovati se ili razviti svoje interese." (Duda) I tu potrebu treba razviti u što širem razmjeru: ne tek potaknuti napredne učenike da čitaju više, nego motivirati veći dio razreda da razvije interes za čitanjem.

Dakle, model lektire temelji se na ideji da učenici kroz školski rad mogu ne samo pročitati i razumjeti određeno djelo, nego i poželjeti dalje čitati jednom kad završe školovanje. Da bi se ovaj veliki cilj postigao, potrebna je dobra selekcija djela koja se čitaju u školi i dobar način rada s učenicima.

Kako prepoznati prava djela i uvrstiti ih na popis lektire? Barbaroša-Šikić smatra da djela s popisa ne trebaju biti tek "zabavna i zanimljiva", nego da trebaju biti i "poveznica s tradicijom naroda, kulturnom baštinom, s nečim što nas određuje". Duda, pak, dovodi taj kriterij u pitanje i tvrdi da lektira "uvijek služi kao ideološki poligon, onaj najneviniji jer ne pruža otpor. I posljednjih 25 godina bila je oblik invencije nacije, reprodukcije nacije, prikazivanje kulturnog arhiva nacije koji je oduvijek vrijedan."

Posljedice su loši naslovi na popisu (sjetimo se Mile Budaka), apsurdne interpretacije koje idu prema nacionalnosti autora (sjetimo se Andrića), pitanju 'naše' vrijednosti u svjetskom kontekstu (pa se, umjesto interpretacije Kamova, bavimo time je li Kamov bio avangardist prije svojih stranih 'konkurenata') i nacionalističkoj tematici. Uz to, Duda tvrdi i da je problem u nekompetentnosti sastavljača programa, jer se prednost daje kroatistima (koji se obrazuju pretežno u području jezika), a ne komparatistima književnosti. Dakle, glavni problemi odabira lektirnih djela su nekompetentnost selektora i ideološka obojenost odabrane lektire.

Češi pojašnjava da su postojeći nastavni planovi i programi za osnovnu školu olabavili problem selekcije djela: manji dio naslova je obavezan, profesor sâm bira veći dio naslova sa šireg popisa, a postoji i slobodna lektira koja nije uopće određena. Odgovornost za odabir lektire premještena je sa sustava na pojedine nastavke – što može biti dobro (jer nastavnici bolje poznaju učenike kojima predaju), ali i loše: rizik od istih problema postoji i dalje, samo što ih ne uzrokuje direktno sustav, nego nastavnik.
Plan i program za srednju školu nije pokušao riješiti problem jer, kao što je rečeno, nije promijenjen od 2001.

Na koji se način provodi nastava lektire u školi? Da bismo došli do tog pitanja, potrebno je prvo vidjeti poziciju učenika u sustavu. Školski sustav temelji se na ideji da će učenici postizanjem ekstrinzičnih ciljeva (dobre ocjene, bodovi za upis u željenu školu...) postići i intrinzične ciljeve (informiranost, promišljenost, kritičnost...) Stoga učenici ne dolaze na nastavu lektire da bi uživali u Rimbaudovoj poeziji, nego da bi ispunili formalne školske obaveze (čime bi, usput, trebali 'upiti' i Rimbauda).

Međutim, problem s lektirom je što, da bi učenici mogli razumjeti i zavoljeti čitanje dobre književnosti, trebaju imati mogućnost da o djelu slobodno izražavaju svoje mišljenje i međusobno raspravljaju. To je teško postići u trenutnom hrvatskom školskom sustavu koji učenicima "ne dopušta pravo na pogrešku" (Duda), već zahtijeva stalnu 'izvrsnost'. Tako se već od petog razreda osnovne škole skupljaju bodovi za srednju školu, a u srednjoj se školi učenici pripremaju za sudbonosnu državnu maturu koja određuje upis na fakultet. Osim što takav sustav stavlja ogroman pritisak na mlade ljude u osjetljivoj dobi, problem je i što učenici time nisu usmjereni prema slobodi mišljenja i izražavanja, nego prema mišljenju u strogo određenom smjeru - onom koji će donijeti najbolju ocjenu i najviši broj bodova na maturi.

Stoga najbolje prolaze oni učenici koji usvajaju standardizirano, šablonsko znanje, čak i u slučaju eseja na državnoj maturi koji se, riječima Barbaroše-Šikić, "ipak sveo na jednu razinu reprodukcije: kada je djelo nastalo, tko su likovi itd." To nužno utječe i na samu nastavu jer je "jako teško od učitelja i nastavnika očekivati šarolikost i živahnost u pristupima ako vrednovanje svedemo na podatke."

Tako se početna ideja izokrenula: da bi učenik postigao ekstrinzični cilj (ocjene, upis, dobar rezultat na maturi), potrebno je da 'ne gubi vrijeme' na metode (refleksija o djelu, rasprava, analiza teksta) kojima se postižu intrinzični ciljevi.

Unatoč svim navedenim problemima, čini se da situacija ipak nije toliko loša. Češi navodi da, sudeći po razgovoru s nastavnicima i knjižničarima, "situacija nije poražavajuća kako se propagira u javnosti" jer "učenici čitaju, pa čak i u školu donose djela o kojima bi voljeli raspravljati". I Barbaroša-Šikić navodi pozitivne primjere "kolega koji su drugačijim načinom razgovora o djelima uspjeli postići i motiviranost učenika i odlične rezultate na maturi". Pritom se obje savjetnice slažu da danas mnogo ovisi o pojedinom nastavniku kojem je nastavnim planom i programom prepuštena znatna sloboda (a time i odgovornost) za vođenje nastave lektire.

Ako je suditi po početnim razgovorima, odgovornost za osmišljavanje i provedbu lektire prenosi se s više instance na nižu: Ministarstvo ne donosi nove planove i programe, a odluke o odabiru djela i nastavnim metodama polako se prepuštaju nastavnicima. Koliku slobodu učitelji i nastavnici zapravo imaju u predavanju? U kakvom se točno položaju nalaze? I kojim metodama mogu približiti učenicima opasan svijet lektire? O tome ćemo u sljedećem tekstu.

Luka Ostojić
foto: Qtea

***

Tekstovi u ovoj rubrici objavljeni su uz financijsku podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske u sklopu projekta 'Novinarski radovi u neprofitnim medijima'.