Booksa je na godišnjem od 18.7. do 30.8.! / Booksa is closed from July 18th until August 30th!
Close
Page arrow
Piše: Matija Prica

U ovom ludilu nema metode

Large untitled design
Naslov knjige: Sam Autor knjige: Mario Brkljačić Izdavač: Durieux Godina izdanja: 2022
Utorak
28.06.2022.

Mario Brkljačić već je duže vrijeme prisutan u hrvatskom književnom polju, još od 2004. godine kada je pobijedio na natječaju Studentskog centra u Zagrebu za prvu knjigu, nakon čega mu je u nakladi SC-a objavljena zbirka pjesama Gledaj me u oči. Nakon niza naslova objavljenih u sklopu projekta Besplatne elektroničke knjige (BEK) - zbirke pjesama Nikad nije plesao pogo (2004.), Muha u juhi (2005.), Ne mogu ga gledati takvog (2006.), romana Zujke (2008.) te zbirke priča Neženje i demografska propast (2016.), 2019. godine u izdanju Durieuxa objavljena mu je zbirka priča Doručak za Bič.

Roman Sam najrecentnije Brkljačićevo prozno djelo, koncipirano je oko istoimenog protagonista, Sama, koji je, u skladu sa svojim imenom, otuđen i usamljen u ovom svijetu koji ga sputava i guši i iz kojeg želi samo pobjeći. Roman se sastoji od dva dijela koji nisu eksplicitno, paratekstualno podijeljeni, već je taj prijelaz obilježen poglavljem nakon kojega do tada mladi Sam odrasta.    

U prvom dijelu romana Sam je donekle netipičan infantilni pripovjedač, na tragu likova poput Grassova Oskara Matzeratha iz Limenog bubnja. On je svojevrsna ironijska inverzija tipičnih infantilnih pripovjedača – njegov je jezik izrazito stilski ispoliran i leksički složen, s nizom kulturoloških referenci, a njegova razmišljanja su često metafizičkog ili egzistencijalističkog karaktera. Pritom, njegova dob nije precizno definirana ili bar okvirno naznačena te on u svojim postupcima, ali i načinu na koji ga okolina tretira, oscilira od mlađeg djeteta do adolescenta koji puši i pije. K tome, u pojedinim su njegovim postupcima prisutne maliciozne, gotovo sadističke tendencije (mučenje ose koja se zaplela u zavjese) te nagovještaji mizantropije (kada promatra školske prijatelje ili pijance na klupici u parku). On je odsječen od svijeta, ne postoji mogućnost njihove interferencije ili interakcije. Istovremeno, njegova je funkcija u romanu tipična za onu koju uvriježeno obnaša infantilni pripovjedač koji svojim očuđujućim pogledom na svijet ističe anomalije, proturječnosti i nelogičnosti društva u kojem živi.

Na ovom mjestu dolazimo i do prvog problema knjige, a radi se o tome da perspektiva infantilnog pripovjedača ne uspijeva proizvesti dojam očuđenja pri reprezentaciji svijeta. Samova perspektiva nije ništa drukčija od one brojnih egzistencijalističkih protagonista, promašenih ljudi i kultur-depresivaca, a činjenica da se, bar nominalno, radi o dječjoj perspektivi ne dodaje nikakav značenjski sloj jer sama infantilnost ni na koji način nije književnim sredstvima konotirana i posredovana, ne daje nikakvo specifično viđenje ili reprezentaciju svijeta. Štoviše, začudnost Samove perspektive dodatno je oslabljena eksplikacijom izvorišta njegova ponašanja i svjetonazora, a radi se o traumatičnom samoubojstvu oca. 

Sam kao lik ima određeni literarni potencijal, ali se on niti u jednom trenutku značenjski ne ostvaruje jer se Sam niti u jednom trenutku ne konstituira drukčije nego unutarnjim monologom ili strujom svijesti pomoću kojih se eksplicitno i izravno iznose stavovi o društvu i svijetu, koji se uvijek kreću unutar iste semantičke i motivsko-stilske matrice. Radi se o motivima zasićenja društvom, gušenja i sputanosti prostorom i vremenom, želje za odlaskom, štoviše izlaskom iz svijeta, njegovim pranjem, razbijanjem i ponovnim sklapanjem, a stilske figure kroz koje je to izraženo gotovo uvijek su povezane sa zadimljenošću, slijepljenošću i zatvorenošću prostora, osciliraju između sna i jave, a njihova se težina i ozbiljnost nastoje relativizirati povremenim ironičnim kontrapunktiranjem motiva „visokog“ i „niskog“ (primjerice, djelomično metafizički opis noći završava se usporedbom mjesečine s kožom koja proviruje kroz poderane štrample starice).  

Dakle, budući da se karakter lika te njegov svjetonazor ne konotiraju i ne reprezentiraju tako da organski proizlaze iz pripovijedanja, već su dati kroz izravne iskaze (već spomenuti neupravni govor, struja svijesti), time se bitno umanjuje njihova književna i vanknjiževna uvjerljivost (otpada na to i kraće poglavlje). U Samovim tiradama u prvom dijelu romana, primjerice, često se spominju ljudi-stršljeni ili ljudi-gelenderi, međutim ne postoje konkretne epizode kroz koje se sižejno karakteriziraju ostali likovi ili pripovjedni svijet. Rijetke epizode kroz koje se nastojao ocrtati Samov karakter ostaju samo usputni nabačaji kojima se autor kasnije u djelu ne vraća te ne koristi njihov potencijal za neku dublju i dosljedniju, konkretniju i koherentniju karakterizaciju razvoj lika te njegove slike svijeta. Uz već spomenutu epizodu s osom, koja ostaje izoliran primjer tog tipa devijantnog ponašanja, treba istaknuti i primjer iz drugog dijela romana, kada se u jednom trenutku spominje da je Sam po dolasku u stan popio lijek. Zanimljiv je to detalj, naročito u kontekstu toga kako se Sam mijenja između prvog i drugog dijela romana, koji bi mogao imati bitnu ne samo sižejnu, nego i značenjsku ulogu, ali nakon tog spomena više se ni na koji način ne razrađuje i ne spominje.

U nekoliko je navrata već spomenuto da se roman sastoji iz dva dijela te je stoga vrijeme da se osvrnemo na strukturu i formu djela, što su, nažalost, vjerojatno njegovi najslabiji aspekti. Kao što je već rečeno, roman nije eksplicitno, paratekstualno, podijeljen u dva dijela, ali kratko, donekle nadrealno poglavlje u kojem Sam ne uspijeva izaći iz zagrade, vraća se u stan te pred ogledalom razmišlja kako mu je jedina šansa kroz njega proći u neku drugu dimenziju, služi kao prijelazna točka u romanu. I dok je do tog trenutka roman relativno strukturiran te se epizode iz Samova života, njegove prošlosti, njegovi snovi, kao i eliptične epizode koje nemaju izravne veze s njim međusobno nadopunjavaju, isprepleću te tvore koliko toliko koherentnu priču i značenjsku cjelinu koja posjeduje literarni potencijal, drugi dio romana u potpunosti se formalno raspada i rasplinjava u zbir epizoda labavo povezanih površnim asocijacijama i motivima čije ponavljanje ne proizvodi nekakav značenjski sloj te je u tom smislu puno bliži zbirci priča, iako se ni njih ne bi moglo proglasiti odveć uspjelima.

Jedna od promjena koja se na planu sadržaja događa između ova dva dijela jest da Sam odrasta, međutim to niti na jedan način u značenjskom smislu bitnije ne utječe na tekst. Štoviše, ni Sam se bitnije ne mijenja u odnosu na prvi dio romana, dapače, on postaje sve plošniji, jednostavniji i banalniji lik, koji jednostavno nije zadovoljan svijetom i društvom u kojem živi, a koji su prepuni banalnih ljudi i razgovora te njihovih nimalo banalnih ni prikrivenih šovinizama i mržnji. U tom je kontekstu još neobičnija činjenica nerazrađenosti prethodno spomenutog motiva lijeka koji Sam pije, usputno spomenutog, ali nikada ekspliciranog (radi li se, primjerice, o terapiji zbog koje neobični Sam iz prvog dijela postaje ljuštura tog lika u drugom dijelu romana?).

Budući da ni na koji način nije povezano s promjenom lika (koja u potpunosti izostaje, osim regresa u literarnom smislu), niti se na taj način reprezentira ili konotira slika propadajućeg svijeta, koja se k tome na planu sadržaja također ne događa, na formalni rasap koji se događa između dva dijela romana nije moguće gledati kao na nekakvo strukturirano raspadanje, već jedino kao na raspadanje strukture. Da se poslužimo jednom parafrazom: u ovom ludilu nema metode. Također, iako su kroz djelo prosijane aluzije i reference na književnost i glazbu ili su pak određena djela izravno spomenuta, ne može se govoriti o nekoj dubljoj intertekstualnosti koja bi utjecala i usmjeravala čitanje romana, već je to više svojevrsni katalog autorovih idejnih i svjetonazorskih uzora.

Teško da se pritom može govoriti i o formalnoj hibridnosti jer sam tekst, koji na pojedinim mjestima biva metatekstualan i autoreferencijalan, ne pokazuje svijest o sebi na način koji bi opravdao ovu tezu, a ni na planu sadržaja ne postoji ništa što bi uputilo na ovakvo čitanje. Prisutnost dva metatekstualna momenta – epizoda u prvom dijelu romana u kojoj djevojka i dečko komentiraju odnos filma koji gledaju i književnog predloška po kojem je snimljen, a koji djevojka trenutno čita pa zaključe da se radi o kolažnoj formi („Što je to, neki kolaž?“ upita ga nakon prve priče. „Da. Film je rađen po knjizi koju čitaš ovih dana“) očita je referenca na strukturu upravo ovog romana, dok ona iz drugog dijela u kojoj nepoznati Glas pjeva pjesmu EKV-a koju Sam prepoznaje nakon stihova „Pogledaj me, o pogledaj me / Očima deteta“ upućuje na infantilnog pripovjedača. Oba ova primjera pokazuju da je tekst kao takav svjestan sebe, ali da konotiranje raspada (slike) svijeta raspadom strukture nije dijelom intencije.   

S druge strane, ovaj roman nije ni dosljedna studija karaktera, kronika rasapa jedne već načete ličnosti, prvenstveno zbog toga što se, kako je već prethodno rečeno, lik Sama kroz djelo ne razvija – on u jednom trenutku odrasta, ali to ne utječe na semantiku toga lika, štoviše on u strukturalnom smislu doživljava regres kako smo prethodno pisali. Osim toga, ne može se reći da se radi o kronici i zbog toga što je vrijeme, kao ključni dio kronotopa romana, u većem dijelu zanemareno. U prvom dijelu romana Sam će još i sporadično prokomentirati kako iz grada mora otići za „godinu, najkasnije dvije“, čime se potencira utisak zarobljenosti u trenutnom prostoru jer, naravno, ta godina, dvije nikada ne prolaze i on tu ostaje zauvijek. U drugom dijelu, pak, vrijeme kao kategorija organizacije teksta i kao motiv u potpunosti iščezava, što je ovlaš najavljeno u drugom poglavlju druge polovice romana (Sam odlazi na prijateljičin rođendan, a paralelno s opisom druženja u kurzivu se donose njegova razmišljanja: „(...) više nema ni vremena jer se vrijeme nema na čemu iskaliti, jer vrijeme nije ništa drugo nego nadmena moć, vrijeme je karikaturalni Bog, umišljena luda pobjegla iz božjeg daha...“), no opet izostaje makar i pokušaj literarizacije ove ideje na razini sižeja, strukture ili kakvim meta-postupkom, što joj u kontekstu teksta oduzima uvjerljivost i važnost.

Stoga se opet pribjegava izravnoj, monološkoj eksplikaciji ideja – u drugom dijelu to je neizbježna beznadnost ovoga života („O, dovraga... zar je tako beznadno pomisliti da ništa zapravo ne postoji“) te, kao naličje, uvjerenje da je drugdje bolje, da se drugdje nešto smisleno događa („'Ali čovjek misli da uvijek može napraviti nešto više, da je negdje drugdje, na nekom drugom mjestu, nešto što će ga zadovoljiti i ispuniti. I, naravno, svaki put se uredno zajebe', mislio sam pišajući“), što im oduzima diskurzivnu i apodiktičku snagu.

U konačnici, iako se radi o romanu koji u svom prvom dijelu, premda uz određene nedostatke, ipak uspijeva uspostaviti kronotop i protagonista koji imaju literarni potencijal, u drugom dijelu romana ni jedno ni drugo ne uspijevaju se realizirati i zaokružiti značenjsku cjelinu, već dolazi do regresije lika te rasapa forme. Kao da je jaz koji postoji između Sama te društva i svijeta koji ga okružuju tekstualna sublimacija autorove borbe da uspije literarizirati svoje ideje, u čemu, nažalost, poput Sama, ne uspijeva.   

Možda će vas zanimati
Kritike
Homepage cats 4053586 960 720 11.11.2019.

Granica neimaštine, granica kukavičluka

U knjizi 'Doručak za Bič' Marija Brkljačića vještina preživljavanja prenesena je kombinacijom realističnog i lirskog, s osjećajem za čovjeka, detalj svakodnevice i lijepu rečenicu.

Piše: Ivan Tomašić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu