Prije početka svoga trećeg dijela knjige Bodies That Matter, Judith Butler citira Foucaulta, završivši s pitanjem koje mi se često javi kao enigmatični, autoironični komentar kada si priznam poneku istinu o sebi: Pod kojom će to cijenom subjekt razotkriti istinu o samome sebi? Iako je Butler ovdje uspostavljala vezu sa svojim mislima o konstruiranosti naših tijela, ta rečenica za mene okuplja svu onu težinu sagledavanja istine, radilo se jednostavno o našoj determiniranosti sustavom u kojem živimo ili o nekoj crti našega karaktera.
Tomu pitanju ponovo me vratilo čitanje vrlo poticajne knjige pjesama-crtica Uglavnom pridjevi Hrvoja Jurića, u kojoj je lirski subjekt stavljen pod povećalo te vrlo detaljno, i ne sakrivajući vlastite ambivalentnosti, istražuje vlastita stanja, doživljaje i transformacije – što ga često odvodi u zakučasta proturječja.
Ne čudi što je spoznavanje sebe ono što pokreće ove pjesme, budući da je mladi autor ove knjige pjesama i doktor filozofije, tako da su filozofske preokupacije duboko utkane u njegove tekstove. Pitanja poput onih što smo mi, od čega smo sastavljeni i što nas to nagoni na djelovanje čine se istovremeno i uzrokom i posljedicom Jurićevih pjesama, a i sam naslov zbirke označuje to kruženje oko odgovora, koje je povezano s bitkom, smislom, cjelovitošću, ljepotom.
Tom traganju za nevidljivim otocima, za onim nepoznatim, neistraženim i neiskazivim, odgovaraju i citati pisca Borisa Pahora i filozofa Hansa Jonasa iz parateksta knjige, koji su dvostruko simptomatični – najavljuju autorove preokupacije pitanjima egzistencije, ali i ravnopravnost različitih diskursa, točnije, književnosti i filozofije (znanosti).
Uglavnom pridjevi, zbirka od stotinjak pjesama podijeljenih u deset ciklusa, zapravo čini spoj vrlo različitih stilova, tradicija i diskursa. Kao prvo, u knjizi prevladavaju pjesme u prozi koje su grafički postavljene na dno stranice, tako da pri pogledu na stranicu iskače bjelina, praznina između naslova i pjesme, dok dva ciklusa ('mahovina' i 'južno od traume') u potpunosti čine klasično stihovane pjesme, a ponešto ih se može naći i u nekoliko ciklusa pri kraju knjige.
U svojim poetskim crticama koje su, uz spomenutu grafičku posebnost, pisane u rečenicama bez velikoga početnog slova, Jurić je izgradio osebujan stil koji filozofsku esejističnost (suprotnost ljubavi nije mržnja nego ravnodušnost. [mržnja je osjećaj izvan sebe, ali to nije predmet ovdje. ovdje bih i sada, o ljubavi i drugom.]) napaja vrlo sugestivnim tropima (i gurnem prst u svoju ranu da začepim sve rupe svijeta ljepota ipak ulazi).
Također, iako je često preplavljen doživljajima svijeta i života, lirski je subjekt u pjesmama uvijek vrlo prisutan, uz što Jurić, stapajući pojedinačno i kolektivno, detalj i cjelinu, postiže da mu pjesme istovremeno budu i intimne i sveobuhvatne. Jednako tako, svoju poeziju natapa mnogobrojnim citatima, primjerice, Ujevićevim, poigravajući se poznatim pričama i ostvarujući tako jedan svijet koji treperi između stvarnosti i mogućnosti, kaosa i mira, snova i budnosti.
Kada bih pokušala nekome ukratko dočarati kako funkcionira taj neobičan spoj Jurićeve poezije, nastojala bih predočiti proces koji je vrlo slikovito opisan u pjesmi 'kako se kugla pretvorila u kocku, i još gore', a koji i u samome čitatelju izazivaju njegove pjesme. U toj pjesmi iz ciklusa 'ničim tek ranjeno sve' lirski subjekt opisuje postupak vlastite transformacije, koja se, Jurićevim metaforama, može izvesti u pet faza: kugla → kocka → dodekaedar → sječiva → san o kugli.
Da parafraziram pjesmu, na početku postoje zaobljeni trenuci, odnosno kuglast osjećaj subjekta koji u nekom neodredivom trenutku počinje osjećati tvrde i oštre rubove, konačne i grube površine, zatim se ti oštri rubovi pretvaraju u sve složenija tijela koja naposljetku postaju oštrice, odnosno sječiva u vlastitoj nutrini, a rastvorene rane na kraju tek podsjećaju na nekadašnju kuglu koja se čini poput sna. Dakle, lirski subjekt zapravo se sjeća prvotne mekoće i cjelovitosti koja je putem izgubljena, a s njom i bezbrižno kretanje, neograničenost i sloboda. Jača svijest o vlastitoj determiniranosti i napetostima koja postaju sve veća i koja zasijecaju ispod kože.
To se iskustvo može prenijeti na cjelokupnu zbirku: ona je jednako tako prožeta snom o miru, skladu s prirodom i ljepoti jednostavnog života, koji ograničavajuća stvarnost prekida svojim nepravednostima i protuslovljima. Jurić iskustvu vanjske i unutarnje stvarnosti pristupa vrlo racionalno, gotovo analitički, kao što je vidljivo u spomenutoj pjesmi, no postepeno gradira, dajući svojim rečenicama intenzitet koji dovodi do praska u kojem će se sve raspršiti. Njegova (utopijska) kugla pretvara se u sječiva i neočekivano probada čitatelja, poput krvavih pčelica.
U ovoj knjizi uistinu ima više antologijskih pjesama, u kojima ćemo naći gnomske, gotovo proročanske rečenice, a kao neke od ponajboljih možemo još izdvojiti 'čudno', 'ljepota', 'skupiti hrabrosti', 'led', 'početak', 'kleine wanderung' itd.
I u stihovima Jurić ostvaruje vrlo dobre pjesme, začinivši ih (auto)ironijom i igrom riječima, no samom konceptu knjige ipak više odgovaraju pjesme u prozi. Naime, dok stihovi prekidaju tijek njegovih misli, lirske crtice mnogo više odgovaraju autorovu pokušaju pretapanju svega jer se, napisane tako bez početnoga slova, gotovo bez kraja i početka, čitaju u jednome dahu.
Takve su usklađene s ničeanskim viđenjem vremena kao beskonačnoga vraćanja istoga, koje prožima i Jurićev imaginarij. Uglavnom pridjevi knjiga je koja se može čitati više puta, što i odgovara ideji vodilji Jurićeve poezije, a to je da je najveći izazov ostati na istome mjestu i istraživati. To poniranje (u pjesmu, u sebe) odvodi nas u čudesne oksimorone i pitijske zagonetke, a cijena te intimne potrage djeluje poput nevidljivih oštrica:
čudno je to što mi se zbiva, to što se zbija u jednoj točki, u zrnu graška usred grudnog koša. čudan je taj kondenzat, taj destilat svega što je ikad proteklo kroz mene, nikad u nepovrat, očito. (…) a i tada, što uopće znači taj nestanak? ničim tek ranjeno sve.
Kristina Špiranec
foto:
Rebecca Leaman ***
Kristina Špiranec (Zabok, 1987.) magistrirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Tijekom studija lektorira studentski časopis za književnu i kulturalnu teoriju
K. i objavljuje pjesme u studentskom almanahu te magazinu
Svijet kulture. Godine 2012. sudjeluje u projektu
Criticize This! u sklopu kojega objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima hrvatskih, srpskih te bosanskohercegovačkih autora. Bavi se modernom hrvatskom poezijom te književnom teorijom
